Imam Ali a.s. opisuje sāmo stvaranje čovjeka. Prije samog pristupa Imam Alijevom a.s. tumačenju osvrnut ćemo se na tumačenje same nauke i vidjeti šta ona nudi u tom smislu. U nauci o stvaranju čovjeka postoje dva prihvaćena mišljenja koja su prisutna.
1. Jedno je učenje usavršavanja (evolucije) koje je u 18. stoljeću predočio Lamarck a koje je u 19. stoljeću dodatno obrazložio Darwin i tako ojačao ovu teoriju.
2. Drugo učenje poznato je pod nazivom fiksizam. Za to učenje karakteristično je da stoji nasuprot učenju evolucije. Zastupnici ove teorije kažu da je svaka skupina bića imala sebi svojstveno stvaranje, tj. da je jedno biće stvarano iz drugog.
Prvo učenje (evolucija) sa svojom pojavom izazvalo je velike promjene u raznim učenjima tog doba, bilo vjerskim ili onima koja se nisu prvenstveno bavila vjerom. To je, samo po sebi, proizvelo mnoge diskusije. Šta je bio razlog tih velikih diskusija? Ova teorija podržava mišljenje da Ovaj svijet nema svog Prvog Ishodišta, Boga. Oni su dokazivanjem ove teorije porekli Boga.
Osvrnut ćemo se ne nekoliko postavki ove teorije iz raznih uglova.
Ono što je karakteristično za teoriju evolucije jeste činjenica da ona još do danas nije u potpunosti jasna. Još uvijek je na nivou hipoteze i nije dokazana. Nema nikakve razlike između nje i nekih drugih teorija koje su nedokazane ostale u knjigama. Jedini učinak koji je dala ova teorija jeste činjenica da je ustala protiv vjere. Razlog zašto ova teorija još nije dokazana jeste i to da njeni osnivači, Lamarck i Darwin, za nju isnose niz različitih dokaza. Oni se, kao argumenti, suprostavljaju jedan drugom. Zapravo, ova teorija i nije toliko u suprotnosti s vjerom, kao što glasi općeprihvaćeno mišljenje. Neki vjerski mislioci govore da se ova teorija može koristiti u prilog vjere i za dokazivanje vjerskih istina.
Sam Darwin, jedan od osnivača ove teorije, u jednom pismu drugom naučniku kaže:
“Ja, koji sam osnivač ove teorije, vjerujem u Boga.”
Pogledajmo šta Kur'an kaže o stvaranju čovjeka i kako on stoji naspram učenja evolucije i fiksizma.
Kur'an pitanje stvaranja čovjeka razmatra u sedam sura i ove ajete možemo podijeliti na dvije grupe.
1. Jedna grupa ajeta govori o prvoj materiji stvaranja. Kur'an tvrdi da je to materija zemljanog porijeka:
Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, te od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljujemo – pa neka je uzvišen Allah, Najljepši Stvoritelj![1]
Možemo zaključiti da ovaj ajet govori o općenitom stvaranju čovjeka, ne uzima se u obzir određeni identitet kao što je Adem a.s. Ajet obuhvaća stvaranje Adema i svih ostalih ljudi. Ajeti ove skupine ne podržavaju niti jednu od navedenih teorija (evoluciju i fiksizam).
2. Drugi niz ajeta, i pored toga što se bavi pitanjem stvaranja čovjeka, ujedno navodi i druge zbilje. Na jednome mjestu navodi pitanje meleka i sedžde koju su oni trebali učiniti čovjeku:
I kad Gospodar tvoj reče melecima: “Ja će stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog.”[2]
Nakon što mu je Allah dž.š. udahnuo ruh, meleci su mu učinili sedždu, osim Iblisa. Vidimo da je čovjek stvoren od ustajalog blata i da je tek potom dobio ruh. Jasno je da ovaj ajet govorio samo o stvaranju Adema a.s. jer njegovo potomstvo nije stvoreno na ovakav način.
Na drugome mjestu Kur'an govori da je primjer Isaa a.s. poput primjera Adema a.s. Kako god Adem nije imao oca, tako ni Isa nije imao oca. Kur'an je jasan kada govori da je čovjek stvoren isključivo od blata. Nijedno biće nije posredovalo prilikom stvaranja, kako to tvrde neke teorije.
Pitanje evolucije ne možemo prihvatiti u slučaju Adema a.s. iako razna naučna dostignuća mogu biti ispravna, ali za neke druge oblasti. Samo učenje evolucije nije u suprotnosti s vjerom i a priori ne dokida Boga, a ono što je uzrokovalo da je evolucija iskorišćena protiv Boga jeste pogrešno tumačenje evolucije protiv Boga.
To je bilo gledište Kur'ana. Sada ćemo vidjeti šta kaže Staza rječitosti o ovom pitanju.
“Uzvišeni je od zemlje grube i nježne, slatke i slane, uzeo ilovaču,”
Ovim Imam Ali a.s. želi ukazati da je Uzvišeni ilovaču, od koje je stvoren čovjek, sakupio sa različitih mjesta Zemlje; svi elementi koji postoje u Zemlji postoje i u čovjeku
– “Koju je utapao u vodu sve dok nije postala čista, te je mijesio vlaženjem sve dok nije postala ljepljiva.”
Vidimo da se proces događao u fazama. Prvo je skupljena zemlja, potom utapana u vodu dok nije postala homogena, a u drugoj fazi ona je vlažena dok nije postala ljepljiva.
“Od nje je izvajao lik s oblinama, spojevima, udovima i člancima.”
Ovim opisom jasno biva da je Bog u ovoj fazi stvorio jedno tijelo koje je sačinjeno iz različitih dijelova i povezano spojevima. Stvaranje tijela bilo je direktno iz ilovače.
“Očvršćivao ga je dok se nije ukrutio i otvrdnuo i dok nije postao suh i zvonak u vremenu određenom i trajanju znanom.“
To je bila posljednja faza u stvaranju tijela. Zatim nastupa udahnuće duše. Primjetit ćemo da i Imam Ali u ovoj hutbi govori o stvaranju na isti način kao i Kur'an, što, također, potvrđuje kako je Adem a.s. stvoren direktno iz ilovače. Ovaj govor Imama Alija a.s. potvrđuje učenje fiksizma.
“Onda je On u nj udahnuo od Duha Svog, na što je on poprimio oblik bića ljudskog s umom koji upravlja njime, razumom kojim se koristi, udovima koji mu služe...”
Kur'an koristi izraz: Udahnuo je duh. Neki su tumačili ovaj čin udahnuća na sljedeći način: To je poput vatre koja se nije još rasplamsala, dok ljudi, s druge strane, pušu u tu vatru da bi poprimila mogućnost razvijanja. Tako je i u slučaju čovjeka. Korišćen je taj izraz da bi, nakon faze stvaranja čovjeka iz ilovače, udahnućem u njemu oživjeli potencijali i bio u mogućnosti da se razvija. Da vidimo kakve osobine ima čovjek kojem je udahnuta duša.
Čovjek ima um kojim se može koristiti, kako bi imao percepcije i imaginacije. Čovjek ima sposobnost razmišljanja. Postoji razlika između uma i misli. On posjeduje misli kojima se može okoristiti. Sama misao jedna je pojava o kojoj naučnici još uvijek nisu dali neku ozbiljniju analizu.
Može se postaviti i pitanje: Kako je moguće da naše ćelije proizvode misao, a ona nije materijalne prirode?
Pojava da nešto iz materijalnog proizvede nešto nematerijalno još uvijek je neobjašnjiva današnjoj nauci. Sljedeća važna osobina jeste da čovjek ima udove kojima se služi, posjeduje dijelove tijela koji mijenjaju njegov položaj, posjeduje razboritost koja luči istine od neistine, razlikuje okuse i mirise, boje i vrste.
“On je smjesa ilovače boja različitih, tvari vezivnih, oprečnosti razlazećih i svojstava raznovrsnih, kao što su toplina i hladnoća, mehkoća i tvrdoća.”
Ovdje Imam Ali a.s. govori o čovjekovim unutarnjim različitostima. Priroda čovjeka je različita, a razlog za to jesu različiti elementi koji čine jedno tijelo i utječu na prirodu čovjeka.
Da bismo stekli jednu općenitu sliku o stvaranju čovjeka, osvrnut ćemo se na kur'anske ajete koji govore o tome:
A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči melecima i reče: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite!” [3]
Važno je naglasiti da je Allah dž.š. podučio Adema svim imenima.
Hvaljen neka si – rekoše oni –mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si Sveznajući i Mudri.
O Ademe – reče On – kaži im ti imena njihova! I kad im on kaza imena njihova, Allah reče: Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne Nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što javno činite i ono što krijete!
A kada rekosmo melecima: Poklonite se Ademu! – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.[4]
Razumijevanje ovoga kur'anskog kazivanja može nam pomoći i prilikom razumijevanja prvoga govora Imama Alija u Stazi rječitosti.
Prvo što možemo zapaziti ovdje jeste da je Allah dž.š. pozvao meleke da se s njima posavjetuje te se stoga postavlja pitanje: Zar On, uzvišeno je Njegovo ime, ima potrebu da se savjetuje s nekim. Ono što je sigurno jeste činjenica da Allah dž.š. nema potrebu da se savjetuje - pa ovdje nije o tome ni riječ.
Ovim je činom Allah dž.š. htio pripremiti meleke na činjenicu da od ovog trenutka neće više svi hvaliti i slaviti Boga, s obzirom na činjenicu da su dotada svi hvalili i slavili Boga. Bio je to događaj koji prije nije imao presedana, te je ovim činom Allah dž.š. htio pripremiti meleke na veliku vijest o stvaranju bića čiji posao nije bio samo ibadet. To novo biće imaće nešto što meleci nemaju, a to je slobodna volja. Drugi činilac koji ga ističe jeste posebno znanje o svim imenima ili tajnama. Šta su imena kojima je Allah dž.š. podučio Adema a. s?
Pretpostavimo li da su ta imena svakodnevne obične riječi, to samo po sebi ne bi dalo poseban položaj onome koji poznaje takvo šta. To što će meleci biti obavezni da učine sedždu Ademu nije iz razloga što Adem zna neke riječi, već je to zato što te riječi označavaju simboliku poznavanja zbilja i istina o stvaranju Kreacije. Pod imenima se podrazumijevaju zbilje Kreacije i u tome se slaže sva ulema svih islamskih pravaca. Kada kažemo zbilje Kreacije, da li se pod tim podrazumijevaju sve zbilje Kreacije ili samo jedan manji dio? Ajet kaže sljedeće:
“Podučio ga je svim imenima.” Međutim, Kur'an kaže: “I nije vam dato osim mali dio znanja.” Kako razumjeti ovo dvoje?
Kada kažemo da je tinta učenjaka vrednija od krvi šehida, to je iz razloga što su oni (šehidi) sebe žrtvovali da bi vratili dug koji imaju prema ulemi.
Sami ašk (ljubav) u rječniku Kerbele ima jedno posebno mjesto. Ako čovjek osjeti da je pred njim zadužbina jednog učenja, on kao takav, s osjećajem duga prema ljudima koji su došli i zadužili ga nečim, s ljubavlju kreće da se oduži.
Vraćamo se na kur'ansku raspravu o dvama ajetima, naizgled kontradiktornim. Kakvo je objašnjenje za to? Ajet koji govori da je Allah dž.š. podučio Adema svim imenima Božijim odnosi se na znanje stvaranja. Svijet stvaranja (halka) u odnosu na svijet zapovijedi (emra) nije ništa drugo nego jedna praška naspram pustinje. Osim što je Ademu dato sve znanje o stvaranju, to nije ništa do trunčica u odnosu na svijet zapovijedi (emra).
Ovo je jedan mogući odgovor na postavljeno pitanje, no ulema je dala i druge odgovore. U biti je najvažnija istina cijele Kreacije, Muhammed s.a.v.a. sa svojom porodicom.
Imamo predaju koja kaže: Najozbiljniji alimi poput Taba Tabaije na stanovištu su da znaje svih imena podrazumijeva znanje svih zbilja i iz svijeta halka i iz svijeta emra.
“Da nije tebe, o Poslaniče, Mi ne bismo stvorili cijelu Kreaciju.”
Prvo što je Allah dž.š. stvorio jeste Poslanikova svjetlost. Krajnji cilj stvaranja čovjeka jeste spoznaja, a koja je spoznaja najuzvišenija ako nije ona koja je najuzvišenija zbilja cijele Kreacije, spoznaja onoga što je veza između Boga i Kreacije – sam Poslanik.
Cijela kreacija stvorena je zato da bi čovjek stigao do savršenstva. Čovjek ne može stići do savršenstva osim pomoću Poslanika, njegova Ehli-bejta i njihovih znanja. Ako ne dostignemo savršenstvo, to je zbog našeg nepoznavanja Poslanika i Ehli-bejta. Možemo zaključiti da se, između ostalog, pod imenima kojima je podučen Adem a.s. podrazumijevaju Poslanik i Ehli-bejt kao najuzvišenije zbilje.
Nakon ovoga, u kur'anskom kazivanju sljedi vrijeme kada Gospodar nalaže melecima da Ademu učine sedždu. Svi učiniše sedždu osim Iblisa. Šta je mudrost stvaranja šejtana, ako je Bog znao da neće biti pokoran pa zašto ga je uopće i stvorio? Zašto mu je dao priliku do Sudnjeg dana i kakva je bila potreba za njim u samoj Kreaciji? U ovoj raspravi zanima nas činjenica da li šejtan ima spoznaju o samom sebi. Šejtan je biće koje ima znanje, koje razumijeva, spoznaje sebe i ne samo sebe, nego i čovjeka. Naš dokaz jeste ajet iz kojeg se vidi da je šejtan uporedio sebe s čovjekom:
Bolji sam od njega” – rekao je on – “mene si stvorio od vatre a njega od ilovače.[5]
Nakon što se ustegao od čina sedžde, tražio je vrijeme od Gospodara do Sudnjeg dana i dobio ga je. Šejtan je biće koje ima život, moć, snagu i znanje.
Samo razumijevanje pitanja šta je šejtan, zašto je on stvoren i koji su njegovi poslovi, u mnogome pomažu prilikom razumijevanja stvaranja i samog čovjeka.
Želimo znati šta je šejtan i zašto je stvoren. Zašto je Iblis bio zajedno s melecima? Zašto je Bog stvorio šejtana kada je znao da Mu se neće pokoriti? Zašto ga, nakon što se nije pokorio, Bog nije uništio? Zašto mu je dao priliku do Sudnjeg dana?
Zašto ga je učinio dominantnim nad svim ljudskim sposobnostima i koji je to oblik nadmoći da, dok zavodi jednog roba, zavodi i hiljade drugih? Zašto Bog šejtanu nije uskratio spoznaju zbilje stvaranja i time mu zatvorio put dominacije nad čovjekom?
Ili, kako je sad moguće da jedno od najomraženijih Božijih stvorenja može razgovarati sa samim Bogom? Kako to da mu je dozvoljeno da uđe u Džennet i bude u prisustvu Adema a.s.? Kako je moguće da je Adema a.s., koji je bio Poslanik, što znači da je bio bezgriješan, šejtan uspio prevariti?
Nakon što mu je predočen položaj čovjeka, Iblis je ispoljio zavist i želju da to priskrbi za sebe. Ako bismo spoznali zbilju šejtana, time bismo dobili mnoštvo odgovora na ova pitanja. Prije nego što počnemo govoriti o zbilji samog šejtana, spomenut ćemo jedan uvod.
Sve ono što Allah dž.š. stvara, kada se posmatra samo po sebi, čisto je i dobro. Nije moguće da Allah dž.š. stvori nešto, a da bude zlo u tome.
Njega veličaju sedmera Nebesa i Zemlja i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je doista blag i mnogo prašta.[6]
Shodno ovom ajetu, sva bića, pa i šejtan, čine Bogu slavu i hvalu i u svojoj biti ona su dobra.
Naprimjer jedna škorpija sama po sebi stvorena je kao dobro, a s druge strane, Bog je stvorio mnoštvo stvorenja i svako od njih razlikuje se međusobno. Sva ta različita stvorenja povezuje jedno jedinstvo. Nije moguće da se nešto u Ovom svijetu stvori, a da nema vezu s nečim drugim na drugom kraju Kreacije.
Bez izuzetka, sva stvorenja na Ovome svijetu povezana su, imaju vezu jedna s drugim, tako da sva bića zajedno grade jedan jedinstveni poredak. S obzirom na mnoštvo raznolikih stvorenja koja postoje, među njima nastaju određene akcije i reakcije te utjecaji jednih na druge.
Svako biće samo po sebi čisto je dobro, ali ova bića u odnosu na druga bića mogu biti dobra ili loša. U kontaktu s drugim stvorenjima, neko biće može biti dobro ili loše, i to ne dovodi u pitanje dobro po njegovoj biti. U ovim korelacijama bića manifestira se zlo ili dobro. Da se ne ispoljava dobro i loše, snaga i slabost, čovjek ne bi mogao ni spoznati takvo šta. U slučaju da čovjek ne može razumjeti dobro i loše, savršenstvo i nesavršenstvo, slabost i moć, ne bi ništa za nj značila sreća i nesreća.
Ako čovjek ne bude u mogućnosti da shvati dobro i loše, onda ne može činiti ni grijeh. Ako čovjeku ne bi bio jasan pojam činjenja grijeha, ne bi mogao ni robovati Bogu. Ako ne bi pokoravanje i robovanje Bogu imalo značenja, onda ne bi bilo ni nagrade ni kazne, a ako ne bi bilo toga, onda ni Ahiret ne bi imao značenje ni smisao. Ako Ahiret ne bi imao smisla, onda ni slanje poslanika ljudima, također, ne bi imalo smisla. Ako nema smisla u slanju poslanika, onda nema smisla ni u Šerijatu, zakonu Božijem. Ako Šerijat ne bi poprimio neki smisao, onda ne bi bilo ni društvenog života. Ako poslanstvo ne bi imalo smisla, onda bi postojanje čovjeka također bilo besmisleno.
Da nema šejtana, ne bi bilo ni ljudskog poretka. Drugim riječima, za postojanje svijeta ljudi nužno je postojanje šejtana. Postojanje Iblisa samo je jedan dio ove Kreacije kojeg ne možemo poreći. Da nema šejtana, to bi značilo da imamo jedan put, bez mogućnosti dvaju smjerova. Samo postojanje šejtana za ovu kreaciju čisto je dobro. Da nema njega, ne bi postojala Kreacija niti bi bilo ljudskog roda.
Kada kažemo da je šejtan bio u prisustvu Adema a.s. u Džennetu, ne mislimo na onaj ahiretski Džennet, koji treba doći nakon Sudnjeg dana. Čovjek ne može sebi priskrbiti Džennet nakon Sudnjeg dana, osim da ispuni određene obaveze, tj. da slijedi Šerijat. Tek nakon ispunjenja obaveza, može otići u Džennet poslije Sudnjeg dana. Džennet u kojem je bio Adem a.s. nije ni Berzahski Džennet, jer u njemu nema obaveze, a vidimo da je Adem a.s. imao obavezu od Boga, jer mu je bilo rečeno da ne jede s drveta. Razlog zašto je Ademu a.s. izdata zapovijed i zašto mu je bilo zabranjeno da se približi drvetu i jede jeste da bi bio iskušan te da bi stekao određenu zaslugu. Možemo zaključiti da je Džennet u kojem se nalazio Adem a.s. bio dunjalučki Džennet. Tu je Adem a.s. imao obavezu da djeluje u skladu s Božijom zapovijedi, a u njeg je i šejtan imao pristupa.
Da li nas Poslanik s.a.v.a. može izvijestiti o nekim djelima ljudi koja se tek trebaju desiti? Sigurno znamo da Poslanik s.a.v.a. ima znanje o događajima koji se još nisu desili. To je znanje do te mjere tačno i precizno, kao da je sve te događaje već i vidio. Ali to znanje nije dokaz da će se taj događaj desiti u ovom vremenu.
Melekuti (svijet odakle potječu sve naredbe, sudbine, nafake i sve znanje) svih događaja i znanja kod Boga su i On daje Poslaniku u onoj mjeri koliko On to želi. Znanje koje Poslanik s.a.v.a. ima o kijametskom Džennetu nije dokaz toga da on upravo sada postoji. Poslanik s.a.v.a. zna da ćemo mi biti proživljeni na Sudnjem danu i da ćemo izgovarati onu kur'ansku izreku:
I puhnut će se u rog, pa će oni iz grobova prema Gospodaru svome pohrliti, govoreći: “Teško nama! Ko nas iz naših grobova oživi?” – “Eto, ostvaruje se prijetnja Milostivog, poslanici su istinu govorili!”[7]
Poslanik s.a.v.a. zna i najmanje detalje obračuna na Sudnjem danu, ali putem Božijeg znanja i na takav način kao da ih je svojim očima vidio. Međutim, to nije dokaz da Sudnji dan već postoji i da su se već desila proživljenja ljudi iz kabura. Sigurno je da Berzahski Džennet i Džehennem već postoje, jer se poslanici, koji su već preselili, nalaze tamo. Tako i nevjernici koji su umrli odlaze u Berzahski Džehennem. Džennet i Džehennem kijametski ovise o protoku vremena. Mora doći trenutak puhanja u rog kada će se svi dignuti iz kabura. Zbog toga tvrdimo da kijametski Džennet i Džehennem nisu još stvoreni.
Melekut svih stvari postoji, ali to nije njegovo postojanje u svijetu stvorenog. Potrebno je napraviti razliku između svijeta stvorenog i svijeta melekuta.
Poslanik s.a.v.a. znanje koje ima o Džennetu i Džehennemu ima podsredstvom svijeta melekuta, a ne posredstvom stvorenog svijeta, jer za postojanje toga u svijetu stvorenog nužno je protjecanje određenog vremena, koje je karakteristično za Ovaj svijet.
Šta Kur'an kaže o zbilji šejtana?
Sam Kur'an o zbilji šejtana nije mnogo rekao, osim da je on od džinna i da se družio s melecima. Jedna skupina učenjaka smatra da je Iblis bio od meleka. Njihov dokaz za tu tvrdnju jeste sljedeći ajet: I svi meleci učiniše sedždu osim Iblisa. Samo izuzimanje Iblisa iz skupine meleka, po njihovu mišljenju, dovoljan je argument da je i sam bio melek. Ova skupina učenjaka tvrdi da su to bili meleci koji su bili nastanjeni na Zemlji, a ti meleci zvali su se džinima. Druga skupina učenjaka tvrdi da meleci nemaju nikakve obaveze, a ovdje vidimo da je Iblis imao slobodnu volju.
Kako je moguće da šejtan, istovremeno dok jednog čovjeka zavodi, zavodi i mnoštvo drugih ljudi?
Govorit ćemo o stvaranju Adema a.s. i tome kako Iblis i njegovi pomagači čovjeka varaju i zavode?
Kur'anski ajet koji govori o načinu zavođenja šejtana kaže sljedeće:
“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” [8]
Ovi smjerovi o kojima šejtan govori nisu materijalni smjerovi, već se radi o različitim vidovima o kojima je već bilo govora. Riječ je o tome da šejtan nekada čovjeku prilazi da bi mu podjario strasti, srdžbe, ljutnje itd. Ako ne uspije s ove strane, onda to pokušava sa stanovišta osjećanja, emocija i onoga ljudskog u njemu. Ako ni na ovaj način ne uspije prodrijeti do čovjeka, onda pribjegava putu preko imana. Ako ne bi uspio ni na ovaj način, onda mu prilazi putem njegovih misli. Šejtan čovjeku prilazi ovim putevima, ali šta mu je posao? Na ovo odgovara kur'anski ajet koji prenosi sam govor šejtana:
“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati.”[9]
Čovjek koji zna šta je istina nikad neće raditi suprotno njoj, ali šejtan će učiniti nešto što će ga navesti da on tu istinu vidi kao batil (laž). Vjernik nikad neće učiniti grijeh, sve dok sam sebi ne opravda taj čin suprotno od onoga kakav jest. Kada je hazreti Adem učinio nedolično djelo, nije to učinio zato što je mislio da je to nedolično djelo, već zato što je to kod sebe, na neki način, opravdao. Kada mu je šejtan neko djelo prikazao lijepim, tek tada ga je učinio. Sam ajet to potvrđuje:
Trebalo je da su poslušni postali kad bi im kazna Naša došla! Ali, srca njihova ostala su tvrda, a šejtan im je lijepim prikazivao ono što su radili. [10]
Reci: “Tražim zaštitu Gospodara ljudi (...) od zla šejtana-napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi.”
Šejtan na suptilan način nameće te misli čovjeku te čovjek ne primjećuje kako je to od šejtana, već misli da je od njega samog.
Ovdje se postavlja sljedeće pitanje: ako nam šejtan nametne neku misao i tako nam se privuče, mi koji smo učinili to djelo, učinili smo ga s namjerom ibadeta, zašto bi u tom slučaju nama bio pripisan taj grijeh, kad je to od šejtana? Ko je kriv u ovom slučaju? Čovjek je kriv, ali šta je razlog? Sigurno je da i šejtan ima udjela u ovom grijehu, ali ima ga i čovjek. Zašto i na koji način? Ono što treba reći za ovaj pretpostavljeni slučaj jeste da dva uzroka, koja uporedo djeluju u jednom cilju, učestvuju u posljedici koja ta dva uzroka proizvodi. Šejtan jeste uzrok i ima udjela, ali nema vlast nad čovjekom, samo ga može zavesti tako da mu ružne stvari prikazuje lijepim.
Kur'an potvrđuje ovu tvrdnju kada prenosi govor šejtana na Sudnjem danu:
I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: “Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam svoja obećanja iznevjerio; ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći, niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.” Nevjernike, sigurno, čeka bolna patnja.[11]
“Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.” [12]
Osnovni posao šejtana u zavođenju jeste da čovjeku čini djela lijepim na način da čovjek ne može ni pretpostaviti da je to od šejtana, a ne njegovo.
Budući da je Adem a.s. bezgriješan, postavlja se pitanje kako ga je šejtan mogao prevariti u dunjalučkom Džennetu. Razlog šejtanove prevare jeste Ademovo a.s. nasijedanje na šejtanovu prevaru: “Ja vam želim podariti vječni život i veliku moć!”
Sam Adem a.s. bio je upoznat s biti šejtana, Allah dž.š. ga je upoznao s tim. Čin Adema a.s. u dunjalučkom Džennetu možemo shavati na sljedeći način:
Zapovijedi Božije mogu biti dvojake, jedne koje se moraju ispuniti i druge koje preporučuju da je nešto bolje uraditi od nečeg drugog. Ovo što je Adem a.s. učinio u dunjalučkom Džennetu bio je drugi oblik zapovijedi. U tom slučaju Adem je odabrao manje dobro.
Razlog što je Adem a.s. bio zaveden jeste činjenica da je iskazao poštovanje prema šejtanovoj zakletvi. Džennet u kojem su bili, bio je bez obaveze - teklifa, nije dakle bilo Šerijata. Ono što je bilo zapovjeđeno Ademu a.s. od Boga, bila je emr iršadi, zapovijed u kojoj je davana prednost jednom djelu u odnosu na drugo. Iako su oba čina bilo dozvoljena, on je odabrao lošiju opciju.
Zašto svi nastoje objasniti ovu okolnost? Zato što imamo neoborive dokaze da su svi poslanici bili bezgriješni, a ti su dokazi razumom potvrđeni, kao i predajom i Kur'anom. Ovi argumenti toliko su jaki i utemeljeni da bilo koji naizgled suprotan slučaj ne može dokinuti ovaj princip bezgrešnosti.
Mišljenje allame Tabatabaija zašto je Adem a.s. bio prevaren jeste sljedeće:
Iako je Ademu a.s. u tom Džennetu bilo naređeno da se ne približava drvetu, osnova Šerijata dolazi tek nakon što je on protjeran iz Dženneta. Ako nije bilo Šerijata u Džennetu, zašto je Allah dž.š. Ademu a.s. naređivao i zabranjivao, jer bi se time podrazumijevalo da postoji i Šerijat.
Tabatabai i drugi mufessiri istog razmišljanja, bili su mišljenja da je ova zabrana Ademu a.s. bila poticajna, a ne nužna zapovijed. Prvi oblik zapovijedi (emr iršadi) podrazumijeva zapovijed na nečemu što je dobro po čovjeka, ali ne podrazumijeva nagradu ili kaznu, već nešto što u sebi podrazumijeva činjenicu da, ako to uradi, bit će dobro za njega. Kada je riječ o šejtanovoj prevari Adema, iz Kur'ana se mogu izvući i druga objašnjenja o kojima sada nećemo raspravljati.
“Potom je Allah Uzvišeni tražio od meleka da ispune očekivanje Njegovo od njih i da namire zalog naloga Njegovih, da ga priznaju padanjem ničice pred njim i da se pokore časnom položaju njegovu. Allah je za to rekao:
A kada rekosmo melecima: ‘Poklonite se Ademu!’ – oni se pokloniše, ali Iblis ne htjede, on se uzoholi i posta nevjernik.[13]”
“Uobraženost zadrža Iblisa i u njemu nadjača zloba. On se tako uzoholi u obličju svom od vatre i prezirno se ponese prema stvoru od ilovače. Allah mu zato doznači vrijeme kako bi dopustio da sasvim zasluži srdžbu Njegovu, upotpuni kušnju i ispuni obećanje. Tako On kaže: ‘Uistinu, daje ti se rok do Dana već određenog.’ Uzvišeni je potom nastanio Adema u boravištu gdje mu je učinio život ugodnim, a boravak sigurnim i upozorio ga je na Iblisa i neprijateljstvo njegovo. Taj ga neprijatelj kasnije zavede iz zavisti prema boravljenju njegovu u Džennetu i druženju s dobrima. Tako je uvjerenje svoje utopio u sumnju, a odlučnost u slabost. Radost svoju preinačio je u strah, a posrnuće svoje u kajanje. Onda je Allah Uzvišeni pružio Ademu priliku da se pokaje, poučio ga riječi milosti Svoje, obećao mu povratak u Džennet i spustio ga na mjesto iskušavanja i rađanja potomaka.“
Tumačeći prvu hutbu u Stazi rječitosti vidjeli smo da Imam Ali a.s. u njoj slijedi jedan logičan niz predočavanja stvaranja svijeta, čovjeka, meleka da bi stigao na kraju do slanja poslanika.
“Iz potomstva njegova (Adema a.s.) Uzvišeni je izabrao vjerovjesnike...”
Kada se kaže da je izabrao vjerovjesnike, to znači da svi ljudi nemaju potencijala i moći da ispune zavjet dat Bogu, već samo jedna mala skupina koja je izabrana za vjerovjesnike.
O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni.” [14]
Iz ovog ajeta postaje jasno da je Allah dž.š. sa svima napravio isti zavjet, ali ga je većina ljudi prekršila.
“I uzeo je jamstvo njihovo za objavu Svoju.”
Ovdje vidimo jedno drugo dodatno jamstvo i poseban zavjet i za nošenje poruke Božije kao obavezu njihovu.
Nastavak hutbe govori u kojem je vremenu Allah dž.š. uzeo ovaj ugovor od poslanika:
“Tokom vremena mnogi su ljudi iznevjerili povjerenje Božije, zanemarili pravo Njegovo i pomiješali utvare zajedno s Njim. Šejtan ih je odvratio od poznavanja Njega i držao ih daleko od služenja Njemu. Onda im je Allah uputio poslanike svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu stvaranja prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli poučavanjem, da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje, da bi im pokazali znake svemoći Njegove.“
Čovjek koji slijedi šejtana sam sebi pravi koprene od kojih ne može vidjeti više zbilje. Poslanici su dolazili zato da bi nam uklonili te zastore, otvorili srčane oči i pogled usmjerili ka višim zbiljama i Božijim znakovima.
“Nebesa uzdignuta nad njima, zemlju rasprostrtu pod njima, sredstva za život kojima su opskrbljeni, smrt koja ih zaustavlja, poteškoće koje ih troše i nezgode koje se nad njima smjenjuju.”
Ako bi čovjek uspio srčanim očima posmatrati sve ove znakove, on to ne bi vidio kao poteškoće, već kao znakove Božije.
Takvo šta očituje se i u događajima Kerbele, kada je hazreti Zejneb bila suočena s Jezidom. Jezid, pošto ju je htio osramotiti i poniziti, obrati joj se sljedećim riječima:
“A zar ne vidjeste kako se Allah sa vama ponese?” Ona na to reče: “Ja ništa ne vidjeh osim ljepote.” Hazreti Zejneb vidi zbilje i znakove Božije i njoj takvoj to nije ružno već već lijepo.
Imam Husejn a.s. na dan Ašure u svim teškoćama na mjestu pogibije svoje obraća se Bogu:
“Sve što je od Tebe, Bože, lijepo je.”
“Allah nije nikada dopustio da stvorovi Njegovi ostanu bez Vjerovjesnika poslatog od Njega ili bez poslanice spuštene od Njega ili bez dokaza obvezujućeg ili puta jasnog.”
Nijednog trenutka ljudski rod, od Adema a.s. pa do posljednjeg ćovjeka neće biti bez Božijeg dokaza. To bi značilo da, ako se jedan vjerovjesnik nalazi u nekom području, tom narodu obaveza je da Božija poruka, na neki način, stigne i do drugih ljudi.
“Ti poslanici bijahu takvi da se ne osjećahu slabima zato što ih bijaše malo a poricatelja njihovih mnogo.”
Nije ih u njihovu poslu i obavezi veliki broj neprijatelja ometao da osjete slabost prilikom obavljanja svog posla.
Nastavak hutbe glasi:
“Među njima je bio ili prethodnik koji bi imenovao sljedećega ili sljedeći kojega je predstavio prethodnik.”
Svaki vjerovjesnik koji bi došao, ljudima bi prenosio ime budućeg vjerovjesnika, a taj budući potvrđivao bi istinitost prethodnog.
“I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nije posalo Muhammeda – neka je blagoslov Božiji na nj i na porodicu njegovu – kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva. Svjedočenje za nj bilo je uzeto od svih vjerovjesnika. Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno.”
U ovom dijelu Imam Ali a.s. predočava nam situaciju pred samo rođenje našeg Poslanika s.a.v.a. U godini u kojoj je rođen Poslanik s.a.v.a. desilo se nekoliko velikih događaja, kao što su poraz Abrahine vojske koja je pošla sa slonovima srušiti Kabu, ili rušenje prijestolja perzijskog carstva.
“Ljudi na Zemlji u to doba bijahu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razdvojeni, a puti mnogostruki. Oni su ili uspoređivali Boga sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega. Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja.
Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu – Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo – susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i ostavljanjem mjesta iskušavanja. On ga je zato povukao Sebi s počašću. Neka Allah blagoslovi njega i potomstvo njegovo! Ali, On je vama ostavio isto što su drugi vjerovjesnici ostavljali narodima svojim, jer ih vjerovjesnici ne ostavljahu neuslužene, bez puta jasnoga i bez znaka postojanog.”
Imam Ali a.s. jednom prilikom izrekao je riječi koje na dobar način ukazuju na duhovne putove:
“Čudim se onome koji, kada nešto izgubi, u potrazi je za time, a duša njegova to ne traži.”
Šta znači da čovjek sam sebe izgubi i da li je to moguće? Čovjek može izgubiti nešto što nije s njim sjedinjeno, a šta to znači?
O ovome govore neki ajeti: Neki su sebe izgubili.
Oni su sami sebe upropastili – a neće im biti ni onih koje su izmišljali.[15]
I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.[16]
“Kako čovjek može sam sebe zaboraviti? Čovjek koji se zadubljuje u sebe i bavi sobom zaboravlja na druge stvari, kako takav čovjek može sebe zaboraviti?”
Ovo pitanje susreće se i u predajama i u dovama. Čovjek u nekim vremenima i situacijama zamišlja nešto što on sam nije. Primjer za to jeste slučaj kada čovjek sebe vidi samo kao svoje tijelo i samim tim zaboravlja na dušu, na ono što čini njegovu zbilju. U takvoj situaciji, kada čovjek umisli da je nešto što nije, sav svoj trud ulaže u svoje lažno ja, cijeli život trudi se za nešto za što na kraju života shvati da nije istinito. Mevlana ovu zbilju iskazuje na način da to uspoređuje s onim čovjekom koji je pretpostavio da je neki dio zemlje njegovo privatno vlasništvo, zatim je počeo kuću graditi, napravio je i sredio i na kraju, kad se trebao useliti, shvatio da to nije bila njegova zemlja.
“Nemoj praviti kuću na tuđoj zemlji, svoj posao radi, sebi se posveti, ne čini posao strancima. A znaš li ko je taj stranac? Tvoje zemljano tijelo zbog kojeg si ti bio zabrinut. O ti koji si izgubio svoje tijelo, druge si sebi pretpostavio.”
Ovo strano čovjeku nije ograničeno samo njegovim tijelom, već svim onim što ga čini okupiranim da zaboravlja na sebe u mjeri u kojoj bi se trebao baviti sobom. Ako čovjek slijedi neki cilj koji ne ide u korist njega samog, to je već jedan oblik stranca. Miješanje zbilje s nečim drugim ne samo da čovjeka čini bolesnim, već to ostavlja toliko traga na njega da se u nekim situacijama i sama bit čovjeka mijenja, a time se mijenja njegova zbilja.
U predajama se kaže da, ako je čovjek volio neki kamen, Allah dž.š. proživjet će ga s tim kamenom. Voleći, u ovom slučaju kamen, njegova bit mijenja se prema ljubljenom i poprima prirodu kamena. Ako je čovjek volio Poslanika s.a.v.a. i njegov Ehli-bejt a.s., bit će proživljen s njima.
Došao je čovjek do Božijeg Poslanika s.a.v.a. i upitao ga sljedeće:
“O Božiji Poslaniče, kada će biti Sudnji dan?” Poslanik reče: “Šta si pripremio za Sudnji dan, kada pitaš za njega?”
Čovjek reče: “Božiji Poslaniče, ja ne uradih ništa posebno, ali vas volim.”
Poslanik reče: “Bit ćeš proživljen s onim koga voliš.”
Ljubav prema Ehli-bejtu i njegovim bližnjim ide u našu korist. Koliko god da je ljubljeni bliži Bogu, ljubav tih ljudi ostavlja veći trag kod čovjeka i rađa veću jačinu.
Allah dž.š. kaže sljedeće:
Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani i da vas potpuno očisti.[17]
U tom slučaju čovjek, voleći porodicu Poslanikovu, koja je potpune čistoće, u sebi stvara stanje koje će ga na kraju dovesti do te čistoće. Zauzimanje njihovo na Sudnjem danu (šefa'at) nije ništa drugo nego naša ljubav prema njima. Šefa’at je sam po sebi samo jedan zakon iz zakona stvaranja. Ako čovjek voli Poslanika i Ehli-bejt, on, dakle, treba biti proživljen s Poslanikom i Ehli-bejtom, jer tako zakon kaže. U jednoj predaji Imam Sadik a.s. govori:
“Mi se za vas plašimo u Berzahu, a na Sudnjem danu čeka vas Poslanikov i naš šefa’at.”
U spoznaji sebe čovjek prvo treba razlučiti ono što on nije. Drugi korak na ovom putu jeste da pronađe svoga Stvoritelja, tj. da Ga spozna. Do te mjere važna je spoznaja Stvoritelja da bez nje čovjek ne može ni sam sebe spoznati. To dvoje nemoguće je razdvojiti. U prilog tome govori i sljedeći hadis: “Ko spozna sebe, svoju dušu, spoznao je i svoga Gospodara.” Riječ je o spoznaji jedinstva između sebe i svoga Stvoritelja.
Pitali su Imama Alija a.s.: “Da li si ti vidio svoga Gospodara?” On na to odgovori: “Ja ne obožavam boga kojeg nisam vidio.” Čovjek Boga vidi očima srca. Čovjek ne može spoznati sebe prije negoli spozna Boga i obrnuto. S obzirom na činjenicu da je spoznaja Boga neodvojiva od spoznaje samog sebe, možemo zaključiti da je i sjećanje na Boga važan činilac u čovjekovoj potrazi za samim sobom.
Imam Ali a.s. rekao je sljedeće: “Sjećanje na Boga nakon neke srčane teškoće srce pročuje, nakon perioda sljepoće progleda i nakon grijeha potčinjava se.”
Kako god sjećanje na Boga pomaže čovjeku da pronađe samog sebe, isti trag i utjecaj imaju i naši ibadeti. Koliko god čovjek činio više ibadeta, on će sebe više kroz te ibadete pronalaziti i spoznavati. Ibadet je jedan primjer uzvišenijeg sjećanja na Boga.
[1] El-Mu’minun, 12-14.
[2] El-Hidžr, 28.
[3] El-Bekara, 30, 31.
[4] El-Bekare, 32–34.
[5] Sad, 76.
[6] El-Isra, 44.
[7] Ja-sin, 51, 52.
[8] El-A’raf, 16, 17.
[9] El-A’raf, 16.
[10] El-En’am, 43.
[11] Ibrahim, 22.
[12] El-Hidžr, 42.
[13] El-Bekara, 34.
[14] Ja-sin, 60.
[15] Hud, 21.
[16] El-Hašr, 19.
[17] El-Ahzab, 33.