HIDŽRA

termin - tok - poruka i pouka

UVOD

Nema sumnje da je Hidžra Muhammed a.s. iz Mekke u Medinu jedan od najvažnijih događaja u historiji Islama. Možemo slobodno kazati da je putem Hidžre ostvarena politička i svaka druga egzistancija islamskog ummeta i da je ona bila prethodnica širenju Islama i odbrani njegovih svetih principa. Zbog važnosti tog događaja, datum Hidžre je uzet kao početak islamskog kalendara i pored drugih tako važnih datuma u islamskoj historiji, kao što su rođenje Allahovog Poslanika, a.s., početak njegove poslaničke misije, Bitka na Bedru i sl

Prvi muharrem je prvi dan hidžretske godine. Mnogi muslimani danas ne znaju o Hidžri ništa više osim datuma i da toga dana ima mevlud posvećen Hidžri. Muslimanima nije propisano da se toga dana samo prisjećaju Hidžre i Poslanikove, a.s., žrtve. Mi u Allahovom Poslaniku, a. s., imamo divan uzor, a ni on ni njegovi ashabi nisu obilježavali godišnjicu Hidžre mevludom ili nekom drugom svetkovinom. Muslimanu početak nove godine znači da je još jedna godina njegova života prošla i da je zapisano sve ono što je uradio u njoj. Allah, dž. š., zna za svaki treptaj oka i to je kod Njega zapisano. Ko hoće da zna svoje mjesto kod Allaha, neka se prisjeti šta je sve uradio u prošloj godini. Je li i ono dobra što je učinio bilo iskreno radi Allaha ili radi neke vlastite koristi i svojih nedostataka.

Koliko je onih koji sjednu i zamisle se nad grijesima koje su počinili u prošloj godini, za što će - ako im se Allah ne smiluje - biti kažnjeni?

Hasan Basri je rekao: "Sine Ademov, ti nisi ništa drugo nego skup dana. Kad god prođe dan, prošao je dio tebe".

Život je vrlo kratak i zato ga treba iskoristiti, što se više može, u pripremi za ahiret. Treba znati i to da za pokajanje nikad nije kasno. Ko popravi ono što mu je ostalo od života, oprošteno će mu biti ono što je prošlo od života. Smrt često dolazi kad joj se čovjek najmanje nada i niko neće pobjeći od nje.

Godine 638. nove ere je halifa Omer ibni Hattab, vladar islamske države koja je tek započela sa svojom sjajnom ekspanzijom, odredio hidžru kao početak računanja muslimanske ere. Od tada je hidžretski kalendar sređen i jedinstven. Podsjetimo da sve ere na svijetu počinju nekim događajima za koje se općenito smatra da su važni i da nakon njih ništa nije isto, to jest sve je drukčije. Ukupna situacija i položaj muslimana (ekonomski, društveni, pa i politički) hidžrom se mijenjaju. Ništa više nije bilo isto. Promijenimo li aspekt promatranja, vidjet ćemo da ni u svijetu nije više ništa bilo isto. Tok povijesti čovječanstva je dobio novi svoj pravac, a samo, pak, čovječanstvu još jednu svoju novo odrednicu i utemeljenje novoga pogleda na život. Hidžra je ta djelnica koja svu dotadanju povijest čovječanstva razdvaja od one koja je potom uslijedila. No, što je hidžra?

Sama riječ u arapskom jeziku je etimološki vezana za glagol hadžere, koji u prijevodu na bosanski jezik znači izaći. Pod ovim pojmom se podrazumijeva izlazak prve male zajednice muslimana iz Mekke, sredine u kojoj im je fizička egzistencija bila ugrožena, u Medinu, tadašnji Jesrib, grad u kome je ideja islama našla plodno tle i gdje je već živjela velika skupina onih koji su se deklarirali kao muslimani. Izlazak (hidžra) trajao je tri mjeseca, a posljednji su Mekku napustili Poslanik Muhammed, Allah mu se smilovao, i njegov najvjerniji prijatelj, sljedbenik i prvi politički nasljednik Ebu Bekr, a odmah za njima i hazreti Alija, jedan od najjačih Poslanikovih uzdanika. Sam tok hidžre direktna je svjedodžba direktne Božije intervencije, jer po svim pretpostavkama Poslanik, Allah mu se smilovao, nije mogao izaći živ ni iz svoje kuće ni iz Mekke. No, kroz sve straže on je mirno i neopaženo prošao i bezbjedno stigao u Medinu.

Dolazak u Medinu označen radošću njenih stanovnika. No, dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti puno kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice.

Prijelaz u Medinu je višestruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju šansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrađuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja. Islam želi ući u njihove živote i urediti ga na najhumanijim osnovama, što se dešava upravo nakon hidžre.

Na političkome planu islam provodi renesansu. Znano je da period objavljivanja Kur’ana u Medini sadrži puno više pravnih naputaka, nego što je to bio slučaj sa mekanskim periodom. Razjedinjena i, u znatnoj mjeri, posvađana arapska plemena islam okuplja oko jedne ideje i ujedinjuje ih. Nakon hidžre piše se i prvi ustav islamske države, poznata Medinska povelja, u koj se, prvi puta u povijesti čovječanstva, daju prava nacionalnim i vjerskim manjinama. Nakon hidžre se rodilo jezgro buduće velike islamske države koja će se kasnije prostirati na tri kontinenta i koja će snagom, moći i sjajem nadmašiti sva carstva koja su ikada postojala. Nakon hidžre, sve za islam kreće uzlaznom putanjom, a sve protiv njega silaznom.

Zbog navedenoga, hidžra predstavlja jedan od najznačajnijih datuma u povijesti islama, ali i u ukupnoj povijesti čovječanstva. Bosanski su muslimani pokušavali se ozrcaliti u njoj; pokušavali u njoj naći pouke za se, sličnosti iz svoje sudbine sa sudbinom tih prvih hrabrih sljedbenika islama... Bosanski muslimani danas imaju svoje muhadžire i sav jad i čemer progonstva i patnje koji su imali oni prvi muslimani, kada su napuštali svoje domove u Meki. Bosanski muslimani danas najviše imaju nadu prvih muslimana da će završiti svoju hidžru onako kako je treba završiti - pobjedonosnim povratkom svojoj kući. A svaki je povratak itekako pobjedonosan.

Kao što vidimo, jedna od tema kojoj je Kur'an posvetio pažnju, i koja ima specifično mjesto u islamskoj jurisprudenciji, je pitanje seobe (hidžre). Po mišljenju većine muslimana, seoba je jedan historijski događaj, koji se desio na početku islama, kada se Allahov Poslanik s.a.v.s sa svojim ashabima preselio iz Meke u Medinu, i početak historije, koja je započela sa hidžrom i ovo je, događaj koji ima izuzetnu historijsku vrijednost. A, da li je hidžra isključivo jedan historijski događaj pokušaćemo da analiziramo u ovoj knjizi.?

HIDŽRA U KUR'ANU

Riječ «hidžretun» u arapskom jeziku znači «seobu». Čućemo da neko kaže «hidžretun-nebijji» i to označava seobu Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu 622.g. po Isa a.s.

Također u islamskoj literaturi često susrećemo izraz «hidžretani» što označava dva iseljenja muslimana iz Mekke u počteku islama. Prvo u Abesiniju a drugo u Medinu.

Od ove riječi  izvedena je i riječ «muhadžirun» u značenju iseljenik, emigrant i sl.

Sama riječ «hiždra» i izvedenice od ove riječi spomenute su u Kur'anu  na preko trideset mjesta. Pet puta u poglavlju En-Nisa[1] i u poglavlju El-Enfal[2]. Tri puta je ova riječ spomenuta u poglavlju Et-Tevbe[3], a po dva puta u poglavljima En-Nahl[4], El Ahzab[5], El Hašr[6] i El Muzemmil[7]. Po jedanput je spomenuta u poglavljima El Bekare[8], Ali Imran[9], Merjem[10], El-Hadždž[11], El-Muminun[12], En-Nur[13], El-Furkan[14], El-Ankebut[15], El-Mumtehine[16] i El Muddessir[17].

Kur'an kada govori o hidžri ne svodi govor samo na prelomni događaj iz istorije islama kada je Muhammed a.s. sa muslimanima napustio Mekku i prešao u Medinu, nego Kur'an prelazi na samo jezičko značenje riječi «hidžra» između kojeg i «»»hidžretun-nebijji» postoji čvrsta veza i zajednički smisao.

UZROCI HIDŽRE

Uzroci hidžre, prije svega. leže u stavu idolopoklonika prema islamu i muslimanima. U poglavlju Ali Imran Kur'an o tim uzrocima kaže sljedeće:

«Onima koji se isele i koji budu iz zavičaja svoga prognani i koji budu na putu Mome mučeni..."[18]

Neki komentatori Kur'ana tvrde da su muslimani svojevoljno napustili Mekku. Međutim pasivna forma glagola «ahredže» u ovom, kao i u drugim ajetima, ukazuje da su muslimani bili primorani da napuste Mekku. U pasivnoj formi ovaj glagol je upotrijebljen i u osmom ajetu poglavlja el-Hašr da ukaže na isto značenje:

«I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani».

 A u poglavlju en-Nahl u četrdeset prvom ajetu stoji:

“One koji se isele, Allaha radi, nakon što su bili proganjani“.

Muhadžiri su, dakle, bili proganjani prije hidžre. Idolopoklonici su nad njima činili razna nasilja. Kur'anski ajet ne govori o tim nasiljima pa je on zbog toga izražajniji u značenju i sveobuhvatniji u dokazu.

Sljedeći ajet ovog paglavlja: «Gaspodar tvoj će onima kaji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili...»[19] govori a zlostavljanju muhadžira prije njihovog iseljenja iz Mekke. Mnogi komentatori Kur'ana razilaze se u shvatanju značenja riječi «fitnetun». Međutim, mi se u ova razilaženja ovdje nećemo upuštati. Ovom prilikom želimo samo da ukažemo da se ovaj ajet odnosi na Ammar ibni Jasira. Naime, prenosi se da su idolopoklonici, mučeći ga na razne načine (između ostalog stavljan je na užareni i usijani pijesak) tražili da vrijeđa Muhameda a.s., a hvali bogove predislamskih Arapa. Jednom je tim traženjima, poslije dužeg i iscrpljujućeg mučenja, udovoljio nakon čega su ga idolopoklonici pustili. Plačući otišo je Alejhiselamu i saopštio mu sve šta se je dogodilo, a on ga je tada upitao:

-A šta je sa tvojim srcem?

-Moje srce je čvrsto u vjeri, odgovorio je Ammar, a Muhamed a.s. je potom rekao:

-O Ammaru, Ako se vrate, vrati se i ti.

Ovim povodom objavljen je kur'anski ajet u kome Allah dž.š. kaže: ”Osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri”.

U suri Et-Tewbe, ajet 40 govori se o događaju za vrijeme hidžre Muhammeda a.s. iz Mekke u Medinu:

«Ako ga vi ne pomognete, pa Allah ga je pomogao, onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili na seobu, kada je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: «Ne brini se, Allah je s nama!» pa je Allah spustio Svoju smirenost na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je gornja, Allah je moćan i mudar».

 Mnogi komentatori Kur'ana se razilaze u tumačenju ovoga ajeta, a posebno onog dijela u kome stoji: «Pa je Allah spustio svoju smirenost na njega i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli». Jedni kažu a tako je ovaj ajet shvatio i Besim Korkut u svome prijevodu Kur'ana, da je Allah svoju smirenost spustio na druga njegova, jer Božiji poslanik Muhamed a.s. nije bio uznemiren, niti je bio zabrinut. On je bio siguran u Božiju pomoć na što ukazuju i njegove riječi upućene Ebu Bekru: »Ne brini se, Allah je s nama«.

Drugi tvrde suprotno i kažu da je Bog svoju smirenost spustio na svoga poslanika, što ne mora uvijek da bude uslovljeno zabrinutošću i uznemirenošću. Oni svoje mišljenje potkrepljuju i činjenicom da se pomoć s vojskom o kojoj se govori u ovome ajetu može da odnosi samo na Alejhiselama, a ovaj dio ajeta vezan je za dio koji ispred njega stoji pa se tako i jedan i drugi, ovako vezani, od- nose na Alejhiselama, a ne na njegovog druga.

Za ovo mišljenje opredijelio se i Muhamed ed-Desuki, član Akodemije arapskog jezika u Kairu, koji smatra da se zamjenica koja se nalazi u ajetu: «Pa je Allah spustio svoju smirenost na njega» odnosi na Alejhiselama. Ajet je u cjelini, kaže on, dosao u kontekstu govora o Božijoj pomoći Alejhiselamu, pa se i sve zamjenice koje se nalaze u njemu odnose samo na Alejhiselama, a nikako na nekog drugog. 

MUHADŽIRI I ENSARIJE

  Oni koji više vremena provode učeći Časni Kur'an primjetili su da se u Kur'anu o muhadžirima[20] govori mnogo više nego o ensarijama. Neki kur'anski ajeti su u cjelosti posvećeni njima. No ne možemo na osnovu ovoga pomisliti kako su muhadžiri ispred ensarija jer Kur'an i jedne i druge naziva iskrenim i pravim vjernicima s kojima je Allah zadovoljan i kojima pripada oprost Božiji i nagrada velika.

Na temelju Allahovog dž.š. odobrenja i pod Njegovom moćnom zaštitom muslimani su doselili iz Mekke u Medinu, jer su im u novoj sredini bili daleko povoljniji uvjeti za život, a isto tako i za mnogo brže širenje Allahove dž. š. vjere -islama. Na više se mjesta u Kur'anu govori o tome da je »Allahova zemlja prostrana«[21].

Prostranstvo zemlje nije koristio samo Muhammed a.s. i njegove pristalice, činili su to i vjerovjesnici prije njega.

Prema Kur'anu Ibrahim a.s. je rekao:

«Inni muhadžirun ila rabbi. Innehu huvel-azizul- hakim» Tj.: «Ja sam muhadžir svome Gospodaru. Zaista je On moćan i mudar[22]

Prema Bibliji, Ibrahim a.s. je iz Ura Kaldejskoga sa svojim ocem Azerom, bratićem Lutom i suprugom Sarom doselio u daleki Haran (u današnjoj Turskoj). Iz Harana je sa svima njima odselio u Kanaan, pa u Negeb i Egipat, da bi se kasnije opet vratio u Negeb.

Iz Kur-ana znamo da je Ibrahim a.s. sa sinom Ismailom udario temelje (Ka'bi) U Mekki.  

I nije od prijašnjih vjerovjesnika samo Ibrahim a.s. bio muhadžir. Bili su to pored njegovih sinova Ismaila i Ishaka, i unuk mu Ja'kub, praunuk Jusuf, bratić Lut, pa zatim Musa i Harun i drugi. I pretposljednji vjerovjesnik, Isa a.s., ne živi stalno u jednom mjestu: kao dijete boravio je u Egiptu, a kao vjerovjesnik djelovao je i u Galileji (sjeverna Palestina) i u Judeji (južna Palestina), u kojoj je i grad Jeruzalem (Kudusi -Šerif).

Među ajetima što se odnose na muhadžire najviše je onih što govore o Allahovoj dž.š. nagradi: «I Pokrit će se njihova loša djela i bit će uvedeni u Džennet: iseljenici, protjerani iz svojih domova i uznemirivani na Allahovom putu, borci i poginuli. To će biti nagrada od Allaha. A kod Allaha je najbolja nagrada“[23].

“Tko se iseli na Allahovom putu, naći će na Zemlji mnoga mjesta i obilje. Tko napusti svoj dom, seleći se radi Allaha i Njegova poslanika, pa ga zateče smrt, Allah će ga obavezno nagraditi. Allah oprašta i milostiv je“.[24]

“Pravovjernici, iseljenici i borci na Allahovom putu i oni što su im dali utočište -oni su uistinu pravi vjernici. Njima pripada opraštanje grijeha i plemenita opskrba. “[25]

“Pravovjernici koji su iselili i borili se na Allahovom putu imecima i životima najveći su po položaju kod Allaha. Oni su pobjednici. Njih će obradovati njihov Gospodar Svojom milošću, zadovoljstvom i džennetima, u kojima je za njih stalna blagodat. U njima će oni vječno boraviti. Zaista je kod Allaha velika nagrada. “[26]

“Allah je zadovoljan prethodnicima, prvim muhadžirima i ensarijama i sa onima što su ih slijedili u dobračinstvu, a i oni su zadovoljni s Njim. Allah im je pripremio džennete ispod kojih teku rijeke i u kojima će vječno boraviti. To je veliki uspjeh“.[27]

“One što se isele radi Allaha, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo na ovome svijetu na lijepo mjesta smjestiti, a nagrada na onome svijetu bit će, još veća, kada bi oni samo znali! Oni su bili strpljivi i oslanjali se na svoga Gospodara.“[28]

“Iseljenike na Allahovom putu koji poginu ili umru Allah će opskrbiti lijepom opskrbom. A Allah je Najbolji Opskrbljivač. Sigurno će ih uvesti u mješto s kojim će biti zadovoljni (Džennet). Zaista je Allah Sveznajući i Blagi.“[29]

Da bi neko bio pravi vjernik, mora to dokazivati djelima. Same riječi, izjave, nisu dovoljne. I muhadžiri i ensarije bili su pripravni sve žrtvovati, pa i svoje živote, za pobjedu zajedničke vjere - islama. Muhadžiri su napustili i kuće, i imanja, pa katkada i svoje najbliže i doselili u novu sredinu, u Medinu, koja im je postala ne maćeha, nego majka.

Nakon svog dolaska u Jesrib Muhammed a.s. je svojom prvom dužnošću smatrao podizanje džamije, mjesta okupljanja i sastajanja muslimana, ne samo radi obavljanja zajedničkih namaza, već i u druge svrhe, koje je trebalo zajednički ostvarivati.

Tek nakon dovršetka zajedničke kuće pristupio je Muhammed a.s. gradnji jednostavnih prostorija za potrebe svoje obitelji.

Uslijed sasvim drugačijih prilika, u Mekki nije ni bilo džamije, pa nije bio određen ni način kako iskupljati muslimane radi zajedničkog obavljanja namaza. Između više prijedloga, kako to ostvarivati, izabran je ezan, Ijudski glas. Za prvog muezina Muhammed a.s. je odredio Bilala Hebešiju, nikom nije smetalo što je porijeklom bio Abesinac i što je ranije bio rob. Imamsku, pak, dužnost vršio je sam Muhammed a.s.

Medinski muslimani su se sjajno ponijeli prema svojoj braći iz Mekke, prema muhadžirima. Sve svoje čime su raspolagali bratski su s njima podijelili: i kuće, i imanja i svu drugu imovinu. Kako su Mekkelije od davnina bili poznati kao trgovci i nisu se bavili poljoprivredom, to je prijedlog o podjeli imanja uljudno odbijen. Ensarije su nakon toga predložile da se prihodi za zemljišta dijele po pola, pa je ovaj prijedlog prihvaćen. Da bi veze medu muhadžirima i ensarijama što bolje učvrstio Muhammed a.s. je proveo među njima bratimljenje. Tako je, na pr. hazreti Ebu Bekrov brat postao ensarija Haridže ibni Zejd, hazreti Omerov Itban ibn Malik, hazreti Osmanov - Evs ibn Sabit, Abdurahman ibni Aufov - Sa'd ibnur-Rebi' itd. Ukupno je pobratimljeno 186 mekkanskih obitelji sa isto toliko medinskih. Do bitke na Bedru  (po nekima do oslobođenja Mekke) muhadžiri su čak i nasljeđivali ensarije, kao da se radilo o rođenoj braći. Nakon Bedra, kada više nije bilo siromašnih muhadžira, ukinuto je nasljeđivanje na temelju pobratimstva, a ostalo je nasljeđivanje prema krvnom srodstvu.

Povjesničar Sibli Nu'mani u svome djelu »Život Božijeg poslanika Muhammeda a.s.«, u poglavlju o Hidžretu, veli na jednom mjestu:

»Povjest je nemoćna da pokaže još jedan primjer visokih osjećaja požrtvovanog bratstva koje su ensarije pokazali prema muhadžirima. Kada je osvojen Bahrejn, Resulullah je pozvao ensarije i rekao im da želi tamošnje zemlje među njima podijeliti. Ensarije su, međutim, u jedan glas povikali: «Neka se najprije podijeli našoj braći muhadžirima, pa ćemo mi poslije toga uzeti svoj dio».

Ensarije su čak odbile da primaju dio ratnog plijena. lako su s muhadžirima sve podijelili, pa na taj način osiromašili, nisu oni za sebe tražili ništa. Muhammedu a.s. su rekli da svaku pomoć, kojom bude raspolagao, u cijelosti podijeli među muhadžirima.

Enes, poznati ashab, prenosi o ensarijama i ovakav događaj: «Jednom siromašnom ensariji poslao netko ovčiju glavušu. Smatrajući svoga susjeda siromašnijim od sebe, odmah je ensarija njemu poslao tu glavušu, ovaj trećem, treći četvrtom, četvrti petom, peti šestom, a šesti sedmom. Sedmi, ne znajući porijeklo glavuše, pošalje je siromašnom ensariji, koji je prvi bio i dobio glavušu». Na takav način nije sevab stekao samo jedan dobrotovor, već sedmorica njih, i to samo s jednom glavušom.

Nakon čuvene bitke na Jermuku protiv vizantijske vojske (634. g. iza Isa-a a.s.) Huzejfe El-Adevi je krenuo da potraži ranjenog amidžića. Ponio mu je malo vode da ga napoji, ako ga bude zatekao živa. Nakon što ga je pronašao amidžić mu je dao znak da bi pio vode i dok mu je Huzejfe prinosio sud s vodom, zaječa ranjenik u blizini i zatraži vode. Amidžić dade znak Huzejfi da odnese vodu ranjeniku koji ju je tada zatražio. Taj je ranjenik bio Hašim ibnu As. Dok mu je Huzejfe prinosio vodu, zapomago je treći ranjenik. Hašim je dao znak da se odnese voda tom trećem ranjeniku. Huzejfe mu je prišao, ali je on već bio izdahnuo. Kada se vratio Hašimu, utvrdio je da ni on nije više živ. Onda je ponovo došao do svoga amidžića, ali i on je bio mrtav.

Zbog tih njihovih vrlina Kur'an za njih kaže da će biti uvedeni u Džennet, što će biti nagrada od Allaha. Oni su uistinu pravi vjernici, kojima će biti oprošteni grijesi i osigurana plemenita opskrba. Oni su položajem najveći kod Allaha. Sa njima je Allah zadovoljan, a i oni su zadovoljni Allahom. Takvi neće ostati bez nagrade ni na ovome svijetu: bit će smješteni na lijepo mjesto. Međutim, nagrada na budućem svljetu još je veća.

Allahovoj se milosti mogu nadati pravovjernici, te iseljenici i borci na Allahovom putu. A Allah oprašta i milostiv je.[30] 

Allah je primio pokajanje od Vjerovjesnika, muhadžira i ensarija, koji su ga slijedili u tegobnom času, nakon što srca nekih od njih zamalo nisu skrenula (s pravoga puta), zatim je Allah primio njihovo pokajanje. On (Allah) je prema njima milosrdan i milostiv.[31]

Tegobni čas, o kome se u ajetu govori jeste pohod na tebuk. Pred taj pohod vladale su velike vrućine, a i oskudica u hrani: ponekada se jedna hurma dijelilia na dvojicu Ijudi, a jedna deva zapadala desetorici. Ustrajnost i strpljenje nagrađeni su od Allaha primanjem pokajanja.

O tome da će Allah oprostiti muhadžirima i biti prema njima milostiv govori se na  još jednom mjestu u Kur'anu:

«Gospodar tvoj će zatim zaista onima što se isele, nakon što su z!ostavljeni bili, pa se onda budu borili i sve strpljivo podnosili -Gospodar tvoj će im zaista poslije toga oprostiti i milostiv biti.»[32]

Za nas danas nije normalno ako čovjek više voli sebi nego drugome. Međutim ensarije su, a Kur'an to jasno ističe, više voljele svojoj braći muhadžirima nego samim sebi. To je vrhunac altruizma, vrhunac Ijubavi prema čovjeku... .

Već je istaknuto da je na temelju bratimljenja bilo uvedeno i nasljeđivanje. To je potrajalo do pobjede na Bedru, a onda je ukinuto. O tome govore ajeti:

"A oni što su postali pravovjernici kasnije, pa se iselili i borili uz vas - oni su vaši. Prama Allahovoj odredbi oni što su u rodbinskoj vezi bliži su jedni drugima. Zaista Allah sve zna…[33] Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih, a njegove su supruge majke njihove. A i u rodbinskoj vezi su preči jedni drugima prema Allahovoj odredbi od vjernika i muhadžira, osim da vi učinite svojim štićenicima dobro djelo (oporukom). To je u Knjizi zapisano. " [34]

Iako je ovim ajetima ukinuto nasljeđivanje na temelju pobratimstva, nije ukinuta i mogućnost međunarodnog potpomaganja, pa i za slučaj smrti ostaviviši nenasljedniku dio imetka oporukom. Odnos muhadžira i ensarija prema muslimanima što su ostali u Mekki koji se nisu iselili regulisan je ajetom:

"Zaista pravovjernici koji su se iselili (iz Mekke) i borili se svojim imecima i životima na Allahovom putu i oni što su dali utočište i pomogli im (ensarije), prijatelji su i zaštitnici jedni drugim. A onim pravovjernicima koji se nisu iselili vi ne možete pružiti zaštitu, sve dok se ne isele. Ako od vas zatraže da im pomognete u vjeri, vi ste im dužni pomoći, osim protiv naroda između kojeg postoji ugovor. Allah vidi šta vi radite." [35]

Svi ajeti u kojima se govori o muhadžirima podjednako se odnose i na muškarce i na žene. Međutim, u dva se slučaja posebno spominju samo žene -muhadžirke.

U prvom od ta dva ajeta među dozvoljenim ženama Muhammedu a.s. spominju se i one koje su sa njim iselile.

Drugi ajet u kome se spominju muhadžirke u prijevodu glasi:

»O vjernici, kada vam dođu vjernice kao muhadžirke provjerite ih, a Allah najbolje zna (kakvo je) njihovo vjerovanje. Ako ih znate kao vjernice, ne vraćajte ih nevjernicima; one nisu dozvoljene njima, a ni oni nisu dozvoljeni njima. Podajete im što su potrošili (na ime bračnih darova). Nema vam smetnje da ih vjenčate nakon što im date mehr. Ne držite u braku žene nevjernice. Tražite ono što ste dali, a neka i oni (njihovi muževi) traže što su dali. To je Allahova presuda. On sudi među vama. A Allah sve zna i mudar je.» [36]

Bilo je muslimanki kojima je njihova rodbina ili muževi, što nisu bili prešli na islam, priječila da isele u vrijeme kada su selili ostali muslimani. Docnije, kako se kojoj pružala prilika, doseljavale su u Medinu. Spomenuti ajet reguliše njihov status.

U poznatom hadisu o namjerama (nijjetima) Muhammed a.s. je rekao da se djela prosuđuju prema namjerama, pa je potom dodao: «Ko je učinio hidžru Allahu i Njegovu poslaniku, hidžra mu je u ime Allaha i Njegova poslanika, a ko je učinio hidžru radi ovosvjetskih poslova ili radi ženidbe, njegova je hidžra radi onoga zašto ju je učinio:»

U »Rijadus-salihinu" pod rednim brojem 3. nalazi se hadis što ga prenosi hzr. Aiša koja kaže da je Muhammed a.s. rekao: «La hidžrete ba'del fathi ve lakin džihadun ve nijjetun, ve izestunfirtum, fenfi-rua!" Tj.: «Nema hiždreta iza Fetha –(oslobođenja Mekke 630. g.»  ali ima džihad i nijjet, pa kada budete pozvani u borbu, odazovite se!»

Neki su ovo razumijeli kao da nema više nikako mogućnosti hidžre za muslimane no većina smatra da je ovim rečeno kako više nema Hidžre iz Mekke. Hidžra Muhammedova a. s. i njegovih drugova godine 622. iza Isa-a a.s. je jedna i neponovljiva, ali bilo je i drugih hidžri i u vrijeme Muhammedovo a.s., kao i prije, pa i poslije njega i bit će ih dok je svijeta i vijeka. Podsjećamo na dvije seobe u Abesiniju, kao i na odlazak Muhammedov a.s. u Taif, gdje je naišao na sasvim suprotan odziv od onog kakvom se nadao.

 U trideset i nekoliko ajeta govori se u Kur'anu o muhadžirima. Govore o tome i neki hadisi.

Najviše je riječi u spomenutim ajetima posvećeno muhadžirima iz Mekke u Medinu 622. godine iza Isa-a a.s. Oni su bili prisiljeni napustiti svoje domove i imetke i odlučili su se na iseljenje radi sticanja Allahovog zadovoljstva. Allah dž.š. je njima zadovoljan, a i oni su zadovljni Allahom. Allah će im oprostiti grijehe i uvesti ih u Džennet, u kome će vječno boraviti. Oni su pravi vjernici, kao što su to i njihova braća ensarije, koji su sa njima sve bratski podijelili, pa čak im i više davali, nego što su sebi ostavljali. Pokazali su visok stupanj altruizma. I danas mogu služiti za primjer, kako treba potpomagati Ijude kojima je potrebna pomoć.

Iz Hidžre muslimani mogu crpiti pouke dok je svijeta i vijeka. Te pouke ukratko jesu ove: Opći interesi imaju prednost pred pojedinačnim. Muslimani moraju živjeti kao prava braća, moraju se međusobno potpomagatl i voljeti se samo radi Allaha dž.š. Musllmani se moraju odnositi prema nemusllmanlma kao prema braći, jer nas je Allah sviju stvorio od jednog čovjeka i jedne žene. U Allaha dž.š. se treba uvijek pouzdavati, kao što su to činili i prvi musllmani. Uvijek treba pošteno raditi, strpljivo podnositi sve nedaće koje čovjeka zadese, dijeliti od svo- ga imetka onima kojima je pomoć potrebna, miriti zavađene, boriti se protiv svih zala i u svemu postupati prema načelima Kur’ani-kerima i Resulullahova Sunneta, u skladu s više puta ponovljenom kur’anskom porukom:

»Eti'ullahe ve eti'resul!«

»Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!«

STRADANJE PRVIH MUSLIMANA I PRVA HIDŽRA

Nakon što smo se na početku osvrnuli na jezičko značenje hidžre te na nosioce Hidžre kao događaja koji se zbio 622.g po Isa a.s. sad ćemo se  podsjetiti na događaje koji su doveli do iseljavanja muslimana iz Mekke, kako do onih prvih iseljavanja u Abesiniju tako i do iseljavanja u Medinu.

Kada je deseta godina Poslanikove misije prolazila. on izgubi dvije drage ličnosti, dva važna oslonca. Rana od Ebu Talibovg gubitka nije se još bila zaliječila kada je smrću njegove drage žene, hazreti Hatidže Poslanik s.a.v. zadobio i drugu. Ebu Talib je bio njegov zaštitinik i čuvar, dok je Hatidža, sa njenim velikim bogatstvom, bila njegov glavni pomagač.

 Tako, početkom jedanaeste godine poslaničke misije Poslanik s.a.v. se nađe u jednoj neprijateljskoj okolini. Njegov život biješe u neprestanoj opasnosti, pa prilika da poziva u islam gotovo da mu se nije ni pružala. Ibn Hišam piše da, samo nekoliko dana poslije Ebu Talibove smrti, jedan Kurejš se okuražio da baci šaku prašine Poslaniku s.a.v. u lice. Kada je došao kući, hazreti Fatima je briznula u plač kada je vidjela prljavštinu na ocu. Brzo je donijela vode i pomogla mu da se opere. Da bi je utješio Poslanik s.a.v. joj je rekao: “Nemoj plakati! Allah je zaštitnik tvog oca. … Dok je Ebu Talib bio živ Kurejši se nisu uzuđivali učiniti mi ništa loše.”

Ebu Džehl je koristio svaku priliku da zlostavlja i ponižava Muhammeda s.a.v. Hamza je bio jedan od njegovih rođaka i vjernih sljedbenika koji ga je branio od tog napasnika. Tako, pred skupinom Mekanlija, nakon što je čuo od drugih da mu je Ebu Džehl zlostavljao rođaka, Hamza ga je izudarao svojim lovačkim lukom. “Zašto si ga vrijeđao? I ja sam prihvatio njegovu vjeru, pa ako imaš nešto protiv pokaži to odmah sada,” reče Hamza.

 Jednom Ebu Džahl javno obeća da će staviti kamen na Poslanikovu glavu kada bude klanjao. Međutim, kada je podigao kamen iznad Muhammedove glave, pred očima mu se prikaza scena koja ga primora da ustukne. Prisutni, koji su se iskupili da vide hoće li Ebu Džehl ispuniti obećanje, primijetili su strah na njegovom licu.
 
Ukba b. Ebi Mu’it je jednom ugledao Muhammeda s.a.v. kako ide pokraj Kabe. Odmotao je turban i načinio od njega omču koju je prebacio preko njegove glave. Onda ga je vukao sve dok ga nije udaljio od Svete kuće. Neki ljudi su ga oslobodili bojeći se osvete Hašimija.

Najveće patnje su dolazile od Ebu Leheba i njegove žene, Umme Džemile, Muhammedovih s.a.v. prvih komšija. Svaki dan su mu pred vrata bacali smeće, a stazu kojom bi prolazio zasipali su trnjem. Jednog dana su mu na glavu bacili ovčiji izmet.

Žrtve Kurejša su bili oni najnezaštićeniji, robovi i članovi porodica s malim brojem članova. Tako Umejja b. Kalaf svoju mržnju nije mogao ispoljiti na Muhammedu s.a.v. bojeći se njegovih rođaka, pa je njegov crni rob, Bilal, bio meta njegovih okrutnih napada. Golih leđa bi ga vezivao na vrelu pustinjsku zemlju, a na grudi bi mu navaljivao težak kamen, tražeći od njega da napusti islam. Međutim, Bilal i pored takvih muka nije popuštao.

 Ammar, njegov otac Jasir i majka Sumejja prihvatiše islam. Kada za to saznadoše neprijatelji, istjeraše ih iz kuće i mučiše ih u vreloj pustinji. Rezaše ih sabljama, pržiše vatrom i udaraše bičem  od tanke kože. Jasir ne izdrža dugo i ispusti dušu pred ženom i sinom. Sumejja priđe Ebu Džehlu i reče mu da njena vjera nije postala manja. On uze koplje i njime je nemilosrdno ubi. Kada i bez majke ostade, da bi sačuvao goli život, Ammar reče mušricima ono što su željeli čuti. Potpuno shrvan onim što mu se desilo uputi se Muhammedu s.a.v. i prizna mu da se odrekao islama da bi sačuvao život. Tad se desi dijalog koji smo već  prije naveli:

“Da li se u tvom srcu išta promijenilo?” upita ga Poslanik. “Boga mi, srce mi je ispunjeno vjerom”, odgovori Ammar. “Ako je tako onda se ne boj da je sakriješ i spasiš se proganjanja”, savejtova ga Muhammed s.a.v.. O tome ovaj ajet bi objavljen:

“Allahova kazna čeka onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao, - osim ako bude na to primoran a srce mu ostane čvrsto u vjeri.”[37]
 
Jedno od riješenja za njihovu, iz dana u dan goru situaciju, bila je selidba u neko mjesto gdje neće biti proganjani zbog svoje vjere. Allah dž.š kaže u Svojoj knjizi:

“O robovi Moji koji vjerujete, Moja je zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte!”[38]
Ovaj ajet govori o dužnosti vjernika da izaberu za sebe mjesto boravka u kojem će biti u stanju pridržavati se Allahovih propisa.

 Poslanik Muhammed s.a.v. je tačno znao kroz kakve nevolje prolaze njegovi sljedbenici. Njega su štitili rođaci, ali ta zaštita nije mogla obuhvatiti i sve njih. Jednog dana Poslanik s.a.v. im  je rekao: “Ako odete u Etiopiju živjet ćete bolje. Tamo vlada snažan i pravedan čovjek, pa u njoj niko nije tlačen. Tu možete biti sve dok Allah ne odluči drugačije.”

Poslanikove riječi imadoše snažnog efekta, pa neki još iste noći pokupiše stvari i uputiše se ka moru na zapadnoj strani Arabijskog poluostrva. Broj onih koji otputovaše bijaše deset, od kojih četvero bijahu žene. Kurejši saznadoše za njihovu nakanu, pa se dadoše u potjeru sa namjerom da ih vrate. Ali kada dođoše na obalu saznadoše da je brod za Etiopiju veće otplovio. Izbjegli muslimani za sobom ostaviše domove, porodice i sav imetak. Briga o tim stvarima bijaše im manja od želje da sačuvaju svoju vjeru. Uskoro se i druga grupa muslimana uputi za prvom. Vođa ove bio je Džafer b. Ebi Talib. Tako se broj izbjeglih muslimana koji pronađoše utočište u dalekoj Etiopiji pope se na osamdeset i tri.

Kurejši za njima poslaše dva izaslanika sa poklonima za kralja i njegove ministre. Njihov zadatak je bio da vrate izbjeglice nazad u Mekku.

 Izaslanici opisaše izbjeglice kao neuračunljive osobe, koje su napustile vjeru predaka i slijede novotarije. Sada nastoje zloupotrijebiti kraljevu dobrotu i slobodu u njegovoj zemlji. Kralj pozva Džafera b. Ebi Taliba da ga lično ispita. “Zašto ste se odrekli vjere praotaca i prihvatili neku novu, koja se razlikuje i od naše, a i od vjere vašeg naroda?” –  upita kralj.

 Džafer mu je ovako odgovorio: “Mi smo bili u velikom neznanju i obožavali kipove. Nismo se ustručavali jesti lešine, niti činiti svaku gadnu radnju. Komšije nismo poštovali. Naši jaki su tlačili naše slabe. Ljudi u rodbinskoj vezi su bili u zavadi, čak i ratovali jedni protiv drugih.

 “Tako je bilo sve dok se jedan čovjek među nama, poznatog poštenja i iskrenosti, ne podiže, zadužen od Boga, da nas pozove da služimo samo jednom Bogu i da napustimo obožavanje raznih idola. On nam nalaže da vratimo povjerene stvari, da budemo čisti i uredni, da se odnosimo lijepo sa rodbinom i komšijama, da se između sebe ne napadamo i ne ubijamo bez valjanog razloga, da ne činimo blud, da lažno ne svjedočimo, ne otimamo imovinu siročadi i lažno ne optužujemo žene za prevaru.

 “Kaže nam da klanjamo, postimo i dajemo zekat iz našeg imetka. Povjerovali smo mu i počeli smo služiti i zahvaljivati samo jednom Bogu. Tako smatramo dozvoljenim sve ono što je On dozvolio i zabranjenim sve ono što je On zabranio. Zbog svega toga Kurejši su se okrenuli protiv nas.

Stavljaju nas na muke i ubijaju naše slabe. Time nas žele vratiti obožavanju kamenih idola i svojim običajima koje naša vjera smatra ponižavajućim. Pružali smo otpor sve dok smo imali snage. Kada više nismo mogli, da bismo sačuvali vjeru, napustili smo rodni grad, naše najmilije i svu imovinu i uputili se u ovu zemlju, jer smo čuli o prevednosti njenog vladara.”

Kada je čuo ovo, kralj zatraži od muslimana da mu pročitaju nešto iz Kur’ana. Džafer je odabrao ajete koje govore o Merjemi, majci Isaovoj. Kada ih čuše prisutnima se oči ispuniše suzama. Kralj reče: “Ono što je naš poslanik Isa donio i ono sa čime je vaš Poslanik došao potiče iz istog izvora. Vratite se mirni svojim kućama, jer ja vas nikad neću predati ovima.”  

POSLANIKOVA HIDŽRA

Allah, dželle šanuhu, je učinio svetost vjere i akide iznad svega. Zemlja, domovina, imetak i ugled nemaju vrijednosti ukoliko se akida i vjerski osjećaji ruše ratom ili se iskorjenjuju. Zbog toga je Gospodar naredio da sve to žrtvujemo, ako to situacija nalaže, na putu islama.

Zbog toga je islam propisao žrtvovanje imetka, zemlje na putu akide i vjere, kada je to potrebno. Time muslimani garantuju sebi svoj imetak, domovinu i život, iako na prvi pogled izgleda da su oni sve to izgubili.

Dokaz za to nam je Poslanikova hidžra iz Mekke u Medinu. On napušta svoju domovinu, ali u stvarnosti on time spašava svoj život, a nakon nekoliko godina se vraća u svoju zemlju kao pobjednik kojem ne prijeti opasnost po život kao prije. 

Grad Jesrib i njegovi stanovnici

Njega su naseljavala dva Arapska plemena, Avs i Hazredž. Pored njih tu su bila i Jevrejska plemena: Kurejza, Nuzejr i Kajnka. Svaki put kada bi ovi Arapi dolazili u Mekku radi hodočašća, Poslanik bi ih obilazio i nudio im da prihvate islam. Ovi kontakti su bili uvod u Poslanikovu kasniju selidbu (hidžret). Mada je većina ovih pokušaja bila bez uspjeha, Arapi bi nosili vijest o novom poslaniku u rodne krajeve i tako izazivali znatiželju kod mnogih sunarodnjaka.

 Kada bi saznao da je u grad došao neki uglednik, Poslanik s.a.v. bi ga odmah posjetio i predstavio mu islam. Tako je jednom čuo da je Suvejd b. Samit, uglednik plemena Avs, stigao u Mekku. Poslanik s.a.v. mu je otišao i objasnio mu učenja islama. Suvejd je odmah prihvatio islam kada je čuo nekoliko kur-anskih ajeta. Na žalost, ne dugo zatim, Suvejda će ubiti pripadnici suparničkog plemena, Hezredža, u jednoj od bitaka.

 U drugoj prilici Anas b. Rafi dođe u Mekku sa grupom suplemenika. Među njima je bio i Ajas b. Maaz. Namjera im je bila da traže vojnu pomoć od Kurejša protiv plemena Hazredža. Poslanik s.a.v. se također bio pridružo tom sastanku.  Tu mu se ukaza prilika da prisutnim govori o islamu, o onome čemu islam uči, šta im nudi i koristi koje pruža. Ajas, koji je bio odvažan čovjek, ustade i reče: “Ova vjera je bolja od pomoći Kurejša po koju smo došli.” Međutim, njegov nastup naljuti Anasa, koji zgrabi pjeska i baci mu ga u lice. “Ko je tebe šta pitao!? Poslani smo da tražimo pomoć a ne da mijenjamo vjeru!”, ljutito mu reče.

 Nedugo poslije ovog događaja Ajas će izgubiti život u velikoj bici između Avsa i Hazredža, zvanoj Buas. U njoj Avsi izađoše kao pobjednici i zapališe palme hurmi suparničkog plemena. Poslije ove bitke plemena su nastavila sa napadima osvete, tako da nije bilo mira ni za koga.

 Abdullah b. Ubej, jedan od uglednika plemena Hazredž, nije uzimao učešća u bitkama, pa ga zbog toga cijeniše oba plemena. Iscrpljeni ratom, bijahu ga spremni učiniti njihovim vladarem. Nabaviše mu čak i krunu da nosi u specijalnim prilikama. Ovaj se plan ne ostvari jer jedna grupa iz plemena Hazredža bi naklonjena islamu.

 U toj istoj jedanaestoj godini od početka misije, Poslaniku s.a.v. dođe šest Hazredža. Od Jevreja načuše o skorom dolasku novog Poslanika, pa kada saslušaše Poslanikov govor i nekoliko proučenih ajeta, zaključiše da su upravo sjedili sa obećanim Poslanikom. Odmah prihvatiše islam. Na kraju sastanka mu rekoše: “Vatra rata neprestano gori između nas. Nadamo se da će je Moćni Allah ugasiti vjerom islamom. Mi se vraćamo u Jesrib da pozivamo njoj sve naše sunarodnike. Ako je prihvate, u našim očima niko neće biti poštovaniji od tebe.” I zaista, ovih šest osoba daše sve od sebe u propagiranju islama u Jesribu. Bijahu uspješni u tome u tolikoj mjeri da uskoro nije bilo ni jedne kuće u kojoj se nije pominjalo Poslanikovo ime.

 Prvi ugovor na Akabi,

Rezultat rada ovih šest osoba vidio se odmah sljedeće godine. Iz Jesriba Poslaniku s.a.v. dođe dvanaest osoba i na mjestu Akabi s njim zaključiše prvi ugovor. Poslije primanja islama svi se zavjetovaše da: neće pridruživati nikoga Allahu, neće krasti niti činiti preljubu; neće ubijati njihovu djecu; neće klevetati jedni druge i na kraju, da će činiti dobra djela koliko budu u stanju. Poslanik s.a.v. im obeća da će ući u Džennet ako budu ispunili ono što su se zavjetovali. Poslije toga se ovih dvanaest osoba, ispunjeni vjerom i puni entuzijazma, vratiše u Jesrib da rade na propagiranju islama. Odatle mu pisaše da im pošalje jednog njegovog čovjeka da ih naučava Kuranu. Poslanik im je poslao Musaba b. Umejra, pod čijim su se sposobnim vođstvom organizovali i za njim klanjali u dnevnim namazima.   

Drugi ugovor na Akabi

Muslimani Jesriba sa nestrpljenjem očekivaše sljedeću sezonu hodočašća. Žarko su željeli da sretnu Poslanika i izraze njihovu vjeru u njega. Kada je došlo vrijeme oko pet stotina osoba iz Jesriba uputi se u pravcu Mekke. Među njima sedamdeset i dvoje biješe muslimani, a od njih, dvije bijahu žene. Ostali su bili ili naklonjeni islamu ili neutralni. Muslimani sretoše Poslanika s.a.v. i izraziše želju da mu daju prisegu (bej-at). Poslanik im zakaza sastanak u noći 13. zilhadža, u dolini Akabi.

 Te noći Poslanik s.a.v. i njegov amidža Abbas prvi stigoše na dogovoreno mjesto. Kada mušrici utonuše u san, muslimani počeše u tajnosti pristizati. Nakon što su se okupili Abbas poče prvi govoriti: “Hazradži, izrazili ste podršku Muhammedovoj (s.a.v.) vjeri. Znajte da je on najuglednija osoba njegovog plemena.  Svaki član familije Hašim, bilo da vjeruje u njega ili ne, spreman je dati život u njegovoj odbrani. Sada on želi da bude među vama, pa ako ste sigurni da ste u stanju ispoštovati ugovor i zaštiti ga od njegovih neprijatelja, mi smo vam ga spremni prepustiti. Ali, ako ga niste spremni zaštiti u svim mogućim opasnostima, onda ga bolje sada ostavite da proživi ostatak života zaštićen rođacima.”

 Buraa b. Marur ustade i reče: “Boga mi, da je u našim srcima bilo išta drugo osim onoga što je bilo na našim jezicima, mi bismo vam to rekli. Ne namjeravamo ništa drugo nego da ispoštujemo ugovor i da se žrtvujemo na njegovom putu.” Onda Hazredži zatražiše od Poslanika s.a.v. da kaže nešto. On je govorio kratko i njegove riječi ih još više zagrijaše za islam. Na kraju im reče: “Uzimam od vas prisegu da ćete me štiti na isti način kao što štitite vlastitu djecu i rodbinu.” Poslije ovoga Buraa b. Marur se opet podiže i reče: “Mi smo djeca bitke i oružja. Borbenost smo naslijedili od naših predaka.” U međuvremenu čitav skup ponese uzbuđenje usljed kojeg povisiše glasove. Abbas, koji je držao Muhammedovu ruku, reče im da govore tiše, jer je postojala opasnost da privuku uhode.

Tom prilikom su se jesribski muslimani zavjetovali na: 

Poslušnost i pokornost u činjenu dobra. 

Opskrbu u olakšici i poteškoći.

Naređivanje dobra i zabranjivanje zla.

Činjenje dobra u ime Allaha dž.š. i ne bojanje prigovora prijekornika. 

Potpomaganje Poslanika s.a.v.s. kada od njih zatraži pomoć i da će ga štititi kao što štite sami sebe, svoje žene i svoju djecu. 

Nakon prihvaćene prisege, jedan od prisutnih muslimana iz Jesriba je upitao: "Znate li vi da to znači objavljivanje rata protiv crvenih i crnih ljudi (protiv cijelog svijet)?" Oni su odgovorili potvrdno. Potom je uslijedilo bratsko rukovanje i izabrano je dvanaest poglavara (predstavnika: devet iz plemena Hazredž, a tri iz plemena Evs), sa zadatkom da oni budu odgovorni za provedbu članova prisege.

Prokleti šejtan nakon sklopljenog ugovora na Akabi sa jednog uzvišenja poziva mušrike da uhvate živog Muhammeda s.a.v.s. i njegove ashabe! Muhammed s.a.v.s. naređuje prisutnim muslimanima da se raziđu, a oni već pokazuju spremnost da se bore protiv Mekelija, što Muhammed s.a.v.s. odbija, jer za to nema dozvolu od Allaha dž.š.. Nakon ovog trećeg susreta na Akabi, Poslanik s.a.v.s. naređuje da ashabi počnu sa hidžrom u Medinu a obećao je da će i on u odgovarajuće vrijeme preseliti u Jesrib. 

RAZLOZI ZA PRIHVATANJE ISLAMA U JESRIBU

Zašto su stanovnici Jesriba, daleko od Poslanikovog rodnog mjesta, bili spremniji da mu se pokore od Mekkanlija? Zašto je samo par susreta između njega i Jesribljana imao više efekta od njegovih trinaest godina propagiranja u  Mekki? Može se reći da su dva razloga doprinijela proširenju islama u tom gradu.

Prvi razlog

Arapi Jesriba su živjeli sa Jevrejima koji bi u svojim skupovima često spominjali dolazak poslanika arapskog porijekla. Oni bi u prepirkama s idolopoklonicima čak i prijetili da će ih on poraziti i unaprijediti jevrejsku jednobožačku vjeru. Tako su Jesribljani bili psihološki spremni da dočekaju Poslanika s.a.v. To je bio razlog zašto su onih šest odmah prihvatili islam. Govorili su između sebe: “Ovo je taj poslanik kojeg Jevreji očekuju. Zato je bolje da ga mi prihvatimo prije njih.” Tako Jesribski Arapi prihvatiše Poslanika bolje od samih Jevreja koji su ga očekivali. Kada im je došao oni su bili prvi koji su ga odbili. Ovo je pomenuto i u Kuranu: “A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinitu Knjigu koju oni imaju – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo!” (K.2:89)

  Drugi razlog

Arapi Jesriba su bili fizički i mentalno iscrpljeni međusobnim ratovanjem koje je trajalo gotovo sto dvadeset godina. U zadnjoj velikoj bici (Buas), pleme Avs se poraženo povlačilo. Njihov vođa, Huzejr, ne mogavš podnijeti poraz sebi zabi koplje u nogu i viknu na borce: “Neću se pomaknuti dalje pa makar me i ubili!” Ovo unese elana u već poražene duhove boraca, pa se oni zaokrenuše i svom žestinom uzvratiše Hazredžima. Sada se oni daše u bijeg i bitka završi u korist Avsa. Obje strane kušaše ovakvu varljivu ratnu sreću mnoga puta. Plemena su bila izmorena dugogodišnjim sukobom i grčevito su tražila izlaz iz njega. Nađoše da je samo islam nudio riješenje koje je svima odgovaralo.

 Reakcija kurejša na dogovor u Akabi

U zadnjih godinu dana Kurejši su postali neaktivni u suprotstavljanju islamu koji u Mekki nije bio široko prihvaćen. Zbog toga povjerovaše da mu nema budućnosti, da je padao u zaborav i da se njegovo izdanje polahko rušilo. Vijest o dogovoru na Akabi potrese ih iz temelja. Uglednici saznadoše da su prošle noći sedamdeset i tri osobe iz Jesriba napravile ugovor sa Muhammedom s.a.v. da će ga štititi onako kako štite vlastite porodice. Strahovali su da je islam napokon našao jako uporište.

 Da bi ispitali stvar dalje, Kurejše pozvaše vođe Hazredža. “Saznali smo da ste napravili ugovor sa Muhammedom (s.a.v.) da ćete se s njim boriti protiv nas. Da li je to istina?”, upitaše ih. Ovi ne znadoše za nikakav ugovor i zakleše se da nisu namjeravali ratovati protiv njih. Abdullah b. Ubej, vođa Hazredža, reče im da bi on prvi znao za ugovor da je bio sačinjen. Muslimanima postade jasno da je neko odao tajnu pa nastojaše što prije napustiti Mekku. Njihova užurbanost upadala je u oči, pa neki od Kurejša posumnjaše da je ona stvar oko ugovora istinita. Međutim kada su se dali u potjeru, bješe kasno tako da ne uhvatiše ni jednog muslimana osim Seada b. Ubade. Srećom, za njega saznade Mutam b. Adi kojeg je Sead zadužio nekoliko puta štiteći njegov trgovački karavan od pljačke pri prolasku kroz Jasrib. Zato se on zauze za njega i uredi da ga puste.

 ŠIRENJE ISLAMA U JESRIBU     

Islam se širio suprotno vjerovanju orijentalista, tj. da se to obavljalo nasiljem ili željom za materijalnim dobitkom. Sljedeći događaj se zbio prije Poslanikovog preseljenja. On pokazuje da je za širenje islama zaslužno prvenstveno njegovo učenje i ideali kojima čovjek prirodno teži.

 Kako smo ranije saznali, Poslanik s.a.v. je poslao Musaba b. Umejra u Jesrib da podučava muslimane i poziva druge u islam. On je bio sposoban govornik, čije riječi su bile privlačne i uvjerljive. Jednom je, zajedno sa Esadom b. Zuraretom pozvao Jesribske vođe da im objasni islamska učenja. Sead b. Ma-az i Usejd b. Huzejr, vođe plemena Abdul Ašala, stajali su sa strane i posmatrali ovu dvojicu muslimana. Usejd reče Seadu da uzme sablju,  ode do Musaba i Esada i zaprijeti im da ne šire njihovu vjeru i ne zavode prost narod sa lažnim obećanjima i svakojakim pričama. Međutim, kada Sead dođe i tako nastupi, puno ne uznemiri Musaba. On mu ponudi da razgovaraju, pa ako ono što od njega čuje nije ispravno i njegova zdrava pamet to ne prihvata, pristaje da se vrati tamo odakle je i došao.

 Usejd bi začuđen kada ugleda kako se njegov ortak rukova i zagrli sa Musabom na kraju razgovora. On razočarano reče: “Sead ne samo ne uradi ono zašto je otišao, nego još i promijeni vjeru.” Kada mu je Sead došao radosna lica, ovaj ga ljutito pogleda, pa prije nego mu ovaj kaza riječ, isuka sablju i uputi se Musabu. Ali sada je Sead imao priliku da izdaleka posmatra njihov “duel”. Musab ga je dočekao na isti način i postigao isti efekat kao i sa Seadom.

 Usejd primi islam, pa se uputi okupljenim sunarodnjacima. “Recite mi kakav položaj imam među vama?” upita prisutne. “Ti si poglavar i vođa našeg plemena”, ovi rekoše. “Onda znajte da neću progovoriti ni sa jednom osobom iz moga plemena koja ne primi islam”, Usejd im reče. Poslije ovoga, za kratko vrijeme čitavo pleme Abdul Ašala primi islam, a da niko od njih i ne vidi Muhammeda s.a.v..

 Razvoj događaja u Jesribu uveliko uznemiri vođe Kurejša i oni stadoše ponovo punom snagom napadati i proganjati muslimane. Poslanik s.a.v. reče prijateljima da su prilike zrele za njihovu selidbu u Jesrib. Tako oni počeše krišom odlaziti iz rodnog grada. Kurejši ubrzo saznadoše za to pa se dadoše na vraćanje iseljenika. To nije urodilo plodom, pa za malo vremena gotovo niko ne ostade u Mekki, osim Muhammeda s.a.v., Alija i nekoliko bolesnih i zatvorenih muslimana.

 Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je ostao u Mekki čekajući dopuštenje da se pridruži ostalim ashabima. Allah, dželle šanuhu, mu je ukazao da uči ovu dovu, kako bi postigao duševni mir:

“I reci: “Gospodaru moj, učini da umrem, a da si ti zadovoljan sa mnom i učini da iz mrtvih ustanem,a da si Ti zadovoljan mnome, i daruj mi od Sebe snagu koja će mi pomoći!“[39]

Iza Poslanika nije niko ostao od vjernika, a da nije bio hapšen i zlostavljan, osim Alije b. ebi-Taliba i Ebu-Bekra. Ebu-Bekr je više puta tražio od Poslanika dozvolu za hidžru, a Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, bi mu govorio: “Ne žuri se, možda će ti Allah odabrati prijatelja.“ - a Ebu-Bekr je priželjkivao da Poslanik bude taj prijatelj, i zato je kupio dvije deve i pripremio ih za put.

Kada su Kurejšije vidjele da Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ima pomagače u Jesribu, i da su oni koji su bili vjernici izašli iz Mekke i pridružili im se, saznali su da će se i Poslanik njima pridružiti. Sakupili su se u vijećnici i dogovarali šta da učine. Neki od njih su predložili da ga protjeraju iz njihove zemlje, drugi su željeli da ga uhapse, a Ebu-Džehl je predložio da ga ubiju i to na način koji će spriječiti njegovu porodicu da se osvete ubici. Rekao je da svako pleme odabere snažnog, uglednog mladića kojem će se dati oštra sablja, zatim da zajedno nasrnu na Poslanika udarajući ga svi jednim smrtonosnim udarcem. Ako bi tako uradili, njegova krv bi se proširila na sva plemena, a njegovo pleme ne bi bilo u stanju da se svima osveti i zadovoljili bi sekrvarinom koja im bude određena. Nakon toga su se razišli, prihvativši posljednje mišljenje.

Melek Džibril dolazi Resulullahu, sallallahu ‘alejhi wesellem, obavještava ga o zavjeri koja mu je skovana i reče mu da ne prenoći tu noć u svojoj kući.

PUT HIDŽRE

Čim je dobio obavijest od Džibrili-emina o uroti, Muhammed, alejhisselam, je odmah otišao Ebu Bekru i naložio mu da spremi deve, opremu i sve ostalo što treba za put za njih obojicu i da ga čeka kod svoje kuće. Aiša koja je zajedno sa sestrom Esmom tada bila prisutna u kući posvjedočila je u jednoj vjerodostojnoj predaji o tome koliko je njezin otac plakao od dragosti što je određen da ide zajedno sa Poslanikom. Resulullah, alejhisselam, se zatim vratio svojoj kući i obavijestio Alija ibn Ebi Taliba o zavjeri i o planiranom odlasku u Jesrib i rekao mu da osigura da se sve stvari koje su Kurejšije njemu povjerili na čuvanje vrate vlasnicima (Muhammeda, alejhisselam, su oduvijek svi u Mekki uvažavali kao El Emina – pouzdanog, poštenog, povjerljivog; pa su mu čak i njegovi neprijatelji povjeravali stvari i dragocijenosti na čuvanje jer su samo u njega imali takvo povjerenje), te da nakon toga i on preseli u Medinu.

Kad je pala noć ubice su se sakupili ispred kuće Poslanikove. Sva njihova razmišljanja o tome da provale u kuću zaustavila je činjenica da su čuli glasove Poslanikove žene Sevde i njegovih kćeri. Prepavši se da im imena ne bi zauvijek bila okaljana među Arapima zbog narušavanja privatnosti žena, odlučili su da ne upadaju u kuću već da sačekaju Poslanika da izađe iz kuće i onda ga napadnu i ubiju. Rasporedili su se oko kuće čekajući pogodan trenutak.

Za to vrijeme Muhammed, alejhisselam, dao je svoj zeleni ogrtač Aliju i rekao mu da legne u njegov krevet i da se ne boji jer mu zavjerenici ne mogu nauditi. On je tako i učinio a Resulullah je počeo učiti suru Kur'ana Ja Sin. Došavši do ajeta: "Pa smo ih zastrli, zato ne vide oni!"[40], napustio je kuću i prošao između ubica a da ga niko od njih nije mogao vidjeti jer im je Allah dragi Svoga miljenika učinio nevidljivim.

Dok su zavjerenici čekali uvjereni da je čovjek u zelenom ogrtaču što su ga vidjeli da spava u Poslanikovu krevetu Poslanik lično, Resulullah se uputio ka Ebu Bekrovoj kući i njih dvojica su odmah uzjahali deve i krenuli izvan Mekke, ali umjesto da idu na sjever ka Jesribu oni su otišli na jug u pravcu Jemena. Tek što su izašli iz Mekke, Poslanik se okrenuo još jednom i rekao: ''Na svoj zemlji Božijoj ti si mi najdraže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protjerao, nikada tene bih napustio''. Ubrzo su stigli do planine Sevr i smjestili se u istoimenoj pećini koja se nalazi na toj planini. Odlučili su se primiriti tu neko vrijeme jer su znali da će, čim se sazna da je Muhammed, alejhisselam, nestao, mnoge potjere biti izaslane po svim putevima kojima se izlazi iz Mekke, a naročito onim koji su usmjereni ka Jesribu. Ebu Bekr je poveo i svoga sina Abdullaha koga je, kada su se smjestili u pećini, sa devama poslao nazad u Mekku. Abdullah i njegova sestra Esma, kao i Ebu Bekrov oslobođeni rob Amir ibn Fuhejre, koji je napasao njegovo stado nedaleko od pećine, u naredne tri noći i dana donosili su im u pećinu hranu, vodu i najnovije vijesti iz Mekke tako da su znali da su Kurejšije ponudili nagradu od stotinu kamila onome ko ih pronađe i vrati u Mekku. Konjanici su pomno pratili sve uobičajene puteve iz Mekke ka Jesribu tako da se pokazalo veoma mudrim to što su otišli na jug u pravcu Jemena umjesto na sjever. Međutim, sama ta mudrost nije im bila dovoljna jer je Allah, Uzvišeni, htjeo Svoga miljenika i posljednjeg poslanika počastiti posebnom milošću i dati mu direktnu pomoć i Znak. Tako su poslijepodne trećeg dana boravka u pećini začuli ljudske glasove, ispočetka tiho ali onda sve glasnije. Ulazu u pećinu približavala se grupa ljudi. Jasno im je bilo da to mogu biti samo kurejšijski progonitelji koji su se penjali uz brdo prema ulazu u pećinu sa očevidnom namjerom da prekontrolišu ima li ih tu. U takvoj situaciji Ebu Bekra je spopala bojazan ali ga je Muhammed alejhisselam umirio: "Ne strahuj! Doista, s nama je Allah"! I doista, najednom su čuli glasove na ulazu u pećinu ali ne i unutra. Progonitelji su stajali na samom ulazu i nešto glasno komentarisali. Zaključili su da je nemoguće da ikoga ima unutra pa nema nikakve potrebe da se ulazi unutra i ispituje. Njihovi glasovi su se počeli udaljavati i ubrzo su sasvim nestali. Kada se sve potpuno umirilo Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr su pažljivo prišli ulazu i osvjedočili se veličanstvenom Allahovom Čudu kojim ih je spasio. Iako je još tog jutra ulaz bio potpuno ogoljen, sada se tik do njega širilo veliko stablo akacije pokrivajući polovicu ulaza. Druga polovica je bila pokrivena gustom paukovom mrežom. Tu je bila i golubica u gnijezdu i mužjak njezin samo malo dalje. Sve ovo je davalo potpuni dojam kao da u tu pećinu već dugo vremena nije ulazio niko, ni čovjek ni životinja, tako da su progonitelji odlučno i neopozivo odustali od namjere da ulaze unutra i provjeravaju. Sjećanje na ovaj događaj i veliko Znamenje Allah uzvišeni sačuvao je za sve generacije muslimana sve do Sudnjeg Dana: O ovome kaže Allah, dželle šanuhu:

“Ako ga vi ne pomognete, pa - pomogao ga je Allah onda kada su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kad su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: “Ne brini se, Allah je s nama!“ pa je Allah spustio pouzdanje Svoje na njega, i pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je - gornja. Allah je silan i mudar.“[41]

 Osim ovoga još je jedan događaj obilježio njihov boravak u pećini. Kada je Muhammed, alejhisselam, spavao sa glavom u njegovom krilu, Ebu Bekra je ubo otrovni škorpion. Ubod je bio jako bolan ali Ebu Bekr ne pomače nogu, ne želeći probuditi Poslanika, alejhisselam. Međutim, bol mu nagna suze iz oka koje pokvasiše i probudiše Poslanika. Čim je vidio šta se desilo Muhammed, alejhisselam, je svojom mubarek rukom potrao ranu na Ebu Bekrovoj nozi i bol je prestala a otrov neutralisan. Postoji predaja u islamskoj tradiciji da se taj otrov vratio Ebu Bekru nekih dvanaestak godina kasnije kada je bio halifa i da je on tim sevepom preselio na bolji svijet. Iz toga se može osnovano pretpostaviti da je Allah, Uzvišeni, Ebu Bekru Es Siddiku (posvjedočitelju istine) osim ostalih blagodati dao da umre šehidskom smrću branitelja Resulullahovog.

Nakon što su progonitelji otišli, Muhammed, alejhisselam, i Ebu Bekr sačekače dolazak Abdullahov koji je dođe zajedno sa Esmom u dogovoreno vrijeme. Donijeli su hranu i opremu za put. Također je stigao i Amir ibn Fuhejre ali bez stada jer ih je trebao pratiti na putu. Nešto niže u jednoj dolini čekao ih je vješti pustinjski vodič koji se zvao Abdullah ibn Urejkit El Lejs. Vodič nije bio musliman već mnogobožac ali je bio povjerljiv i pristao je da ih provede do Medine mimo kurejšijske potrage. Tako da su njih četverica pojahali na deve i krenuli ka Jesribu. Pošto su se Kurejšije uvjerile da ih nema na jugu za njih je, prirodno, bilo najsigurnije da idu još neko vrijeme na jug da bi kasnije krenuli ka zapadu i izašli na obalu Crvenog mora. Nakon toga su išli obalom Crvenog mora prema sjeveru zaobilazeći Mekku u velikom luku. Vodič je oprezno birao zapuštene puteve kojima je rijetko ko prolazio. Za sve to vrijeme nisu imali nikakvog kontakta sa svojim progoniteljima osim samo u jednom slučaju. Naime, uočio ih je jedan čovjek koji se zvao Suraka ibn Malik ibn Džu'ašem i krenuo na konju u potjeru za njima ali je konj nekoliko puta propadao u pijesak. Međutim, Suraka nije imao znanja da shvati opominjujući karakter tih znakova i uporno je nastavio da ih progoni. Na kraju je njegov konj upao u živi pijesak. Pozvao je Muhammeda, alejhisselam, i ostale koje je progonio, u pomoć i oni se vratiše i oslobodiše ga nevolje. Suraka je bio zahvalan te se vratio nazad i čak je u pogrešnom pravcu uputio grupu progonitelja koje je susreo. Osim ovog slučaja gdje se još jednom očitovala jasna Allahova zaštita nad njima oni nisu imali nikakvih uznemiravanja na putu.



[1] ajeti: 34, 89, 100

[2] ajeti: 72, 74, 75

[3] ajeti: 20, 100, 117

[4] ajeti: 41, 100

[5] ajeti: 6, 50

[6] ajeti: 8,9

[7] ajet 10

[8] 218

[9] 195

[10] 46

[11] 58

[12] 67

[13] 22

[14] 30

[15] 26                     

[16] 10

[17] 5

[18] Ali Imran. 195

[19] En-Nahl, 110

[20] Riječ »muhadžir« nije nepoznata našem svijetu, pogotovu starijim osobama. Riječnički »muhadžir« je osoba koja se iseljava, doseljenik, iseljenik (uopće) i (posebno) iseljenik iz Mekke u Medinu u vrijeme jednog od najznamenitijih događaja u povijesti islama, u vrijeme Hidžre, godine 622. iza Isa- a a. s.

[21] 4:97,29:56 i 39:10

[22]  29:26

[23] 3:195

[24] 4:100

[25] 8:74

[26] 9:20-23

[27] 9:100

[28] 16:41-42

[29] 22:58 i 59

[30] 2:218

[31]  9:117

[32]  16:110

[33] 8:75

[34] 33:6

[35]  8:72

[36] 60:10

[37] 16:106

[38] 29:56

[39] El-Isra’:80

[40] (Ja Sin, ajet 9.)

[41] Et-Tewbe:40